Osuđeni terorist Zvonko Bušić osebujan je lik čiji bi životni put bio zahvalan materijal za povjesničare, autore i filmaše. Nažalost, u novoj predstavi postao je oruđe za promociju idealnog domoljuba i vjernika
Nema nikakve sumnje da je Zvonko Bušić bio osebujan lik.
Bacao je domoljubne letke s nebodera, oteo putnički avion, postavio eksplozivnu napravu koja je ubila policajca, bježao iz američkog zatvora, oduzeo si život. Bilo bi tu zaista, kako reče Robert Kurbaša, dovoljno materijala za desetak epizoda raskošne HBO serije.
Nema, dakle, spora da je Zvonko Bušić, hrvatski emigrant i osuđeni terorist, idealan materijal za ekraniziranje ili tematiziranje.
Sporno je samo to što se od njega, kao osuđenog terorista sa zatvorskim stažem i jednim policajcem na duši, sada radi hrvatskog heroja. Opet.
Možda je to i razlog zašto je predstava o Zvonku Bušiću, umjesto na HBO-u, završila u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka u predstavi nazvanoj "Tko je ubio Zvonka Bušića?", u režiji glumca Roberta Kurbaše i iz pera Tihomira Dujmovića.
Ne priča nego mit
Autorima, prema vlastitom priznanju, nije bio cilj napraviti priču o tako složenom i uzbudljivom liku kakav je bio emigrant koji si je prije pet godina oduzeo život razočaran hrvatskom državom kakvu je zatekao, već podići još jedan spomenik osobi koju Kurbaša predstavlja kao "borca za slobodu hrvatskoga naroda" i čovjeka u kojem se krije "esencija ljudske duše".
Nema, naravno, sumnje da su brojni teroristi u određenim interpretacijama proglašavani herojima: i borci za američku nezavisnost, i borci za izraelsku državu, i borci za slobodnu Palestinu, vjerojatno i otimači zrakoplova od 11. rujna, kao i ISIL-ovi bombaši samoubojice...
Pa su tako i Bušiću prije par godina podigli spomenik u Jasenicama, uz uobičajeni desničarski folklor, pa su tako Kurbaša i Dujmović napravili predstavu kojom veličaju lik i djelo osobe koja je otela putnički avion, postavila bombu koja je ubila njujorškog policajca i odležala nekoliko desetljeća u američkom zatvoru iz kojeg je izašla sa stigmom terorista. A i borba Hrvatske za samostalnost stigmatizirana terorističkim aktom.
Umjesto da Bušić bude tema povjesničara, istraživača, autora, filmaša, dokumentarista, on je postao oruđe u rukama klerikalaca i nacionalista.
Heroj, a ne terorist
Od njega se radi heroja, predstavlja ga se kao utjelovljenje istinskog domoljuba, vjernika, borca za slobodu, ideala hrvatskog čovjeka, pa čak i uzora mladima. Cijeli životni opus osobe koja je očito toliko bila zaluđena idealima da nije prezala ni od terorizma i zločina tako se umače u kvazidomoljubnu patetičnu sagu o herojstvu.
"Glavni je motiv zapravo ispraviti uvriježeno mišljenje u javnosti da je Zvonko Bušić terorist. Nije. On je bio borac za slobodu hrvatskoga naroda", kazao je jednom prilikom Robert Kurbaša, nekadašnji glumac u sapunicama, sada u ulozi pronađenog klerikalnog domoljuba.
"Uvjeren sam da će svatko tko dođe otvorena srca, otvorena uma, izići sa zaključkom da Zvonko Bušić nije terorist", ponovio je jučer na Hrvatskoj televiziji najavljujući svoju predstavu.
Opravdanja za zločine
I umjesto da se što objektivnije prikažu Bušićeva djela i ocrta njegov slojeviti lik, Kurbaša i Dujmović koriste predstavu kako bi pronašli što više opravdanja za njegove zločine.
Oteo je zrakoplov, ali bez oružja. Postavio je bombu, ali samo kako bi pokazao da je ozbiljan. Policajac je poginuo, ali zato jer je bio nesmotren. Sve je to bio splet okolnosti. Na Bušiću autori ne ostavljaju ni jednu mrljicu sumnje.
Spomenik mora biti čist kao suza. Ovako zamišljeno domoljublje mora biti čisto kao suza.
Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu.
Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.
Kako je Zvonko Bušić bio osebujan lik tako je gotovo nemoguće izbjeći slojeviti prikaz njegove ličnosti. Kurbaša i Dujmović nisu se očito time previše zamarali.
On je danas postao sredstvo za promociju jedne druge vrste domoljublja: propagandne, mitologizirane, u pravilu isključive. Ponekad čak i destruktivne.
