Ulaskom u predizbornu kampanju predstavljanjem gospodarskog programa svoje koalicije, Karamarko je htio pokazati da je HDZ više od stranke domoljuba i patriota.
Prošle subote gledali smo hadezeovski skup SDP-a, danas smo gledali esdepeovski skup HDZ-a na čelu Domoljubne koalicije.
Prije nekoliko dana Zoran Milanović uvjeravao je hrvatsku javnost - kao i vlastite članove - da je SDP stranka "domoljuba i patriota" koja također može mahati zastavama i iz sveg glasa euforično skandirati "Hrvatska! Hrvatska!".
A danas je Tomislav Karamarko pokušao pokazati javnosti da njegov HDZ ipak nije samo i isključivo stranka domoljuba, patriota i nacionalista.
Pa je u 40-minutnom predstavljanju programa svoje Domoljubne koalicije više govorio o poduzetnicima nego o braniteljima, više o hrvatskim građanima nego o Hrvatima, više o društvu nego o naciji, više o gospodarstvu nego o ideologiji.
Govorio je o "boljem životu svih nas u Hrvatskoj", a ne samo Hrvata i Hrvatica. Nije, poput Milanovića, spominjao "lavove i lavice, sokolove i orlove", već gospodarstvenike, obrtnike, poljoprivrednike, radnike.
Branitelji na kraju
Čak je i hrvatske branitelje ostavio za sam kraj govora, dotaknuvši ih se samo par rečenica prije nego što je ipak spomenuo Franju Tuđmana. Domovinski rat našao se u njegovu govoru samo u nekoliko navrata, gotovo kao fusnota, a usput je spomenuo i ćirilicu i Vukovar.
Nije bilo pompe i euforije, nije bilo dogme i ideologije.
Karamarko je htio u predizbornoj kampanji spustiti loptu, smiriti strasti i prikazati se kao ozbiljan političar na čelu ozbiljne stranke i koalicije, lišene domoljubne patetike i nacionalističkih strasti.
Nije ganjao unutarnje i vanjske neprijatelje, već nudio ono što je nazvao programom.
Je li mu to pošlo za rukom, drugo je pitanje, ali namjera je bila jasna.
Suprotnost euforičnom SDP-u
Kao da se HDZ kao najveća (i praktički jedina relevantna) stranka Domoljubne koalicije želio postaviti kao direktna suprotnost euforičnom, nacionalnim nabojem obojenom skupu SDP-a prošle subote u Domu sportova, na kojem je Milanović HDZ-u ukrao domoljublje.
Danas se na Zagrebačkom velesajmu vidjelo što ostaje od HDZ-a kad mu se oduzme to domoljublje, kao glavni politički oslonac.
Ostaju šuplje fraze i lijepa obećanja. Ostaju programi koji sliče na sve prethodne programe. Ostaju populistička obećanja, najave koje se ne mogu provesti, kao i populističko razbacivanje tisućama eura, stotinama tisuća radnih mjesta, milijardama eura iz EU fondova i prognozama rasta koje nikoga previše ne impresioniraju.
Najveći pljesak Karamarko nije dobio na spomen Tuđmana i branitelja i Domovinskog rata, već na spomen tisuću eura koje je dati za svako novorođeno dijete.
Nema sinekura?
Tako smo dočekali da HDZ sada javno obećava Hrvatsku reda i rada, kao da nismo imali prilike živjeti u neredu i neradu koji je ostavio u svojih 18 godina mandata.
Slušali smo o depolitizaciji javnih poduzeća koja je upravo HDZ godinama koristio kao stranačku kasicu prasicu. Slušali smo o "fenomenu podjele ratnog plijena", kao da HDZ nije bio taj koji se ponašao prema Hrvatskoj kao osvojenom vlasništvu.
A kad je Karamarko spomenuo ukidanje političkih imenovanja na čela javnih poduzeća kao "sinekura za brzo bogaćenje stranačkih podobnika", zvučao je kao da govori o eutanaziji vlastite partije.
I za to je, posve očekivano, dobio mlaki pljesak.
Slušali smo, također, o golemom zaduživanju koje je odlazilo u potrošnju, kao da to nije bila okosnica HDZ-ove vladavine u svakom mandatu.
Slušali smo iskrivljene podatke i nategnute interpretacije koje treba prihvatiti kao dio uobičajene političke borbe. SDP napuhava svoja postignuća, HDZ napuhava svoje kritike. A birači su ostavljeni da se nemoćno koprcaju pod lavinom statističkih podataka.
Poduzetnici naprijed, ostali u red
Posebno je, međutim, zanimljivo bilo slušati Karamarka kako prvu polovicu govora posvećuje gotovo isključivo poduzetnicima i gospodarstvenicima kojima će olakšati ulaganja i poslovanje, zbog njih smanjivati poreze i birokraciju, da bi tek nakon toga na red došli radnici i seljaci, a na samom kraju nezaposleni, blokirani i umirovljenici.
Što je opet bilo u suprotnosti s onime što se moglo čuti na skupu SDP-a, gdje su i Milanović i ministri uglavnom obećavali pomoć siromašnima i ugroženima.
Zato je, možda kao ispriku, Karamarko upravo na tom dijelu govora prvi puta podigao glas: "Kakva bismo mi bili Domoljubna koalicija, kakav bih ja to bio predsjednik HDZ-a kad bismo mirno gledali kako pola milijuna ljudi visi na rubu egzistencije?".
Njegova je stranka zato u Hrvatskom saboru digla ruku za konverziju kredita u švicarskim francima, kao jednu od onih, kako ih je Karamarko nazvao, "stihijskih i populističkih mjera ove Vlade za kupovinu glasova". Ako kupuje Vlada, ni HDZ ne želi zaostati.
Uglavnom, HDZ se u ove tri godine toliko profilirao na nacionalističkim strastima i ideološkim pitanjima, da je njegov ulazak u kampanju na gospodarskom programu izgledao nekako izvještačeno i neuvjerljivo.
Obećanja ludom radovanja
Karamarko je obećavao ono što godinama obećavaju svi, a ne ispunjava nitko. Likovao je na neuspjesima ove Vlade, bez obzira što se zapravo radi o kumuliranom neuspjehu svake prethodne vlade, od kojih je svaka (osim jedne) bila HDZ-ova.
A njegovo nabacivanje parolama o modernom europskom hrvatskom društvu, nakon višegodišnjeg ispiranja mozga lekcijama o patriotizmu 19. stoljeća, izgledalo je jednako uvjerljivo kao Milanovićevo zazivanje domoljublja s visoko podignutom šakom.
Konačno, u razmaku od samo nekoliko dana imali smo prilike vidjeti dvije najveće stranke, predvodnice dviju najvećih izbornih koalicija, u potpuno različitom svjetlu: SDP se prikazao kao domoljubna snaga i HDZ kao moderna europska opcija.
