Kapetane Maloča, legende Hajduka moraju se poštovati

Već neko vrijeme planirao sam posvetiti kolumnu kapetanu Hajduka Mariju Maloči, kojega pratim već šest godina, u kojima je od mladog i perspektivnog stopera izrastao u kapetana Hajduka i reprezentativca. Zato jer je Maloča momak i igrač za primjer, kompletna osoba od glave do pete. 

Sjećam se kao da je bilo jučer, kad je svoj prvi gol posvetio prerano preminulom stricu, kako je sam tražio da odigra utakmicu iako mu se otac u zadarskoj bolnici borio za život nakon srčanog udara, kako je riskirao zdravlje i igrao pod blokadama na kraju prošle sezone, samo da bi pomogao Hajduku osvojiti Kup, kako mu je par unosnih transfera propalo zbog ozljeda... 

Iako je godinama prvotimac, dugo je bio jedan od najslabije plaćenih igrača u svlačionici i nikad se nije pobunio ili tražio više, upirući prstom u plaće suigrača ili tražio raskid ugovora zbog zakašnjelih uplata. Nekako usput upoznao sam i njegove roditelje, majku Irenu i oca Zdravka, koji redovito putuju na utakmice Hajduka, te suprugu Ivanu, koja je nedavno usrećila cijelu obitelj prekrasnom kćerkicom Teom. Radi se o obitelji za primjer, koju bi svatko poželio za susjede i prijatelje. Da ne dužim s pohvalama, za Marija bih stavio ruku u vatru da je pravi momak bez ijedne mane, uz to i omiljeni lik u Hajdukovoj svlačionici. 

I zato me strašno iznenadila njegova izjava nakon pobjede nad Slaven Belupom, kada je Ivana Katalinića okarakterizirao ''malim trenerom, koji govori gluposti''. To nisu riječi dostojne kapetana Hajduka, niti Marija kakvog znam svih ovih godina. Iskreno, da ih nisam osobno čuo nakon utakmice, posumnjao bih da je to netko zločest izmislio. 

Iako je Katalinić uoči gostovanja u Splitu izrekao neke procjene koje nisu najbolje legle onima koje Hajduk nose na srcu, Maloča je to morao prihvatiti kao uobičajenu retoriku trenera uoči gostovanja na Poljudu. A Katalinić je ''doktor psihološkog rata'', posebno kada je u pitanju Dinamo, koga je od svih hrvatskih trenera najviše puta pobjeđivao. Uostalom, zar ga Ćiro Blažević baš zato nije uzeo k sebi u stožer reprezentacije, kako bi ''Ivana Groznog'' bolje upoznao i pokušao shvatiti zašto ga je toliko puta pobjeđivao.   

Ivan Katalinić je institucija i svi koji Hajduk nose u srcu morali bi mu se ustati i nakloniti do poda, pa tako i Mario Maloča. Jer, Ivan Katalinić je kao igrač, pomoćni trener i trener Hajduka osvoji čak 21 trofej, što ga čini najtrofejnijom osobom u stogodišnjoj povijesti kluba, legendom čije ime stoji uz bok imenima Frane Matošića, Bernarda Vukasa, Vladimira Beare, Tomislava Ivića... 

Mario se očito malo zaletio, kao kapetan stao je u zaštitu svog kluba, no ipak je pretjerao. Shvatit će to i sam kad se malo ohladi i dobro razmisli. Svjesni su toga i u klubu, pa će mu ovoga puta i trener Tudor i predsjednik Brbić progledati kroz prste, premda ni jedan ni drugi nisu sretniji zbog ovakvog istupa kapetana. Da je netko drugi u pitanju, vjerojatno bi bio primjereno kažnjen za izrečeno. Ovako, kako se radi o kapetanu bez mrlje u karijeri, sve će proći s upozorenjem i opomenom. I nadom kako je Mario naučio lekciju da se klupske legende moraju poštovati. Bez obzira na njihove izjave ili osobne animozitete.