Kolumna Anamarije Todorić: Mrzite li i vi Zeku i Houdeka?

Jacques Houdek mi je umalo razorio brak. Mislim, još nije gotovo. Još ima šanse da ga razori. On i ona Zdenka Vučković. Da, da, nisu ni meni oni izgledali kao razarači brakova, ali kunem se da su upravo njih dvoje na kušnju doveli naših devet godina. Nitko prije njih nas nije toliko uzdrmao. A drmalo nas je sa svih strana. Ono loši honorari, nema stalnog posla, podstanarski stanovi, roditelji čudnih svjetonazora, ja bi žuti auto, a on priča o konjima, mala koja ima bolje tijelo od mog, moj bivši dečko...Sve smo to prebrodili. Iz današnje perspektive rekla bih prilično jednostavno. No, Jacquesa Houdeka koji na plus 30 na YouTubeu dipli: "Pahuljice padajte meke meke i guste, na široke staze i....onu, onu, ma ne znam što da kažem za nju i tog njenog zeku i taj zaleđeni potočić - e to, majke mi mile, jedva preživljavamo. 

Koliko zeke treba da princ zaspi? Jedan, dva, tri... 

Prvi ozbiljan udarac zadao nam je zeko nakon što je moj suprug očajan jer ne uspijeva uspavati bebu, a ja sam baš taj dan dala privremenu ostavku na mjesto majke, otpjevao Zeku i potočić. Sjećam se kao da je bilo jučer. Bio je to vikend nakon prošlogodišnjeg Uskrsa. Subota, oko 22 sata uvečer. Naš, tada četveromjesečni, sinčić urlao je nekih sat vremena i onda je nakon dva seta 'zeke' mirno utonuo u san. 

Svaku sljedeću noć tražio je samo tu pjesmu. Na svaku drugu počeo bi nervozno stenjati, junački zapomagati ili se izvijati kao da bježi od najoštrijeg noža. Već na prvi ton zeke, spokojno bi se opustio i ubrzo zaspao, a moj muž i ja bi pobjedonosno uzviknuli - tri zeke i zaspao je! I tako neka dva mjeseca, no onda je došlo ljeto, prve paklene vrućine, a ja nunam i pjevam prilično zimsku pjesmu. I tako danju, i navečer i noću. Ma sigurno bar 15 puta na dan. Nakon što bi ga konačno spustila izlijetala sam iz sobe i počela urlati: Nisi ga mogao navući na neku bolju pjesmu. Ne mogu više pjevati o tom prokletom zecu, je... ga potok i brijeg i snijeg. 

Naravno da bi mi ljupki mužić nimalo ljupko uzvratio. No naš sin se nije dao smesti. Zeko i zeko. Očajna od ponavljanja neke sam riječi izmijenila čisto za svoj gušt. Pa je zeko u mojim verzijama plesao, a ne plakao, brijeg nije bio visok nego šaren, a potočić sam preimenovala u kotačić. Priznajem bilo je i nekih verzija u kojima sam pjevala da je zeko tupav, ali to ipak nije za javnost. I onda kako došlo, tako prošlo. Nakon godinu dana. Malo prije Uskrsa naš se sin 'izliječio' od zeke.

Novi broj jedan - Jacquuueeees Houudekkk! 

 I prešao na hitove Jacquesa Houdeka. Zlo i naopako. Nemam ja ništa protiv tog čovjeka, ali to što je snimio cijeli CD s dječjim pjesmicama koje roditelji pobožno poklanjaju jedni drugima, uopće ne cijenim. 

Cijeli sam život provela obožavajući glazbene klasike poput Johnnija Casha, Elvisa, Poppa i sličnih i onda sam 'spala' na Jacquesa. I ne samo to. U tom našem velikom-malom svijetu više nema mjesta za Heroje, Kućanice i slične već za super DVD sa svim Pocoyima. Koji, priznajem, i nije tako loš. Svojedobno me poznanica žicala bilo kakav link na YouTubeu jer će, citiram, sama sebi iskopati oči ako još jednom čuje - Kad si sretan... Moj kolega se kune da ne bi preživio svog dvogodišnjaka da nema Bumbe. Ja sam doduše taj crtić nakon jednog gledanja zabranila u svojoj kući, ali Pocoyu i Houdeku ne mogu ništa. A svjesna sam da je to tek početak naših patnji.