Kolumna Anamarije Todorić: Slučaj neprijavljene jastučnice

Klima u mojoj sedam godina staroj Škodi Fabiji čiji sam kredit pukom srećom otplatila ranije ne može napakostiti ovoj sparini. Mom potomku se cijede grašci znoja niz leđa dok sjedi u svojoj crnoj autosjedalici koju sam kupila ne razmišljajući o tropima koji zavladaju ljeti. Naprosto mi je ta crna bila baš cool, a moja bolja polovica mi se nije usudio usprotiviti. 

I tako se mi, svatko sa svojim mislima u glavi, svako jutro vozimo nekih 4-5 kilometara od stana kupljenog na kredit u Odri do jaslica u Središću. Stan smo kupili jedva kao i svi pošteni građani u ovoj zemlji. Odvažili smo se na taj korak jer, eto, imamo dijete pa bi, kao, bilo dobro da se prestanemo povlačiti po tuđim podstanarskim jazbinama. 

I mjesto u jaslicama smo dobili jedva, samo zato što su se otvorile u veljači pa je većina roditelja već imala rješeno čuvanje svoje djece. Mi spadamo u onu skupinu bijednika čiji su roditelji otezali sa svojom naobrazbom pa će raditi do svog 72. rođendana što kao neizravnu posljedicu nosi da nemamo baka-servis. Sigurno se pitate zašto nismo dijete upisali u bliže jaslice, zašto se mi sad moramo šepuriti u tom Središću, je li zato što je blizu onom 'fancy' Bundeku? A neeeee, nije zato. U našem kvartu nema jaslica pa ćemo se vozati još godinama. Do škole. One škole koja je nedavno bila na naslovnici novina kao najopasnija škola u državi čiji krov 'krasi' azbest, a djeca tjelesni vježbaju na parkiralištu. Ali nema veze. Moje se dijete već sada čeliči.

 Iako ima 19 mjeseci on pohađa jaslice čiji je park od zgrade jaslica odvojen. Nije vam jasno? Da, da...ljupka dječica kada žele ići u park moraju proštetati kraj ceste i onda tek dođu u park. Neki je moron jednostavno mislio da je slatko odvojiti vrtićki park od vrtića cestom i parkiralištem. Pa se sirote odgojiteljice preznojavaju u strahu da će im neki mališan pobjeći pod auto. O svom strahu ne moram ni pričati. To adrenalinsko iskustvo do sada sam plaćala 200 kuna. Puno premalo za tri obroka i pažnju koju djeca dobivaju od uistinu predobrih odgojiteljica, to je jedino u čemu se slažem s Milanom Bandićem. Od ovog mjeseca smještaj svog djeteta ću plaćati nekih 600, možda 700 posto više. Ne znam ni sama, nisam se usudila  izračunati. 

Iako spadam u skupinu kojoj Bandić tepa da su bogati ja se baš tako i ne osjećam. Ne pada mi na pamet papagajski ponavljati da nismo u istoj kategoriji mi roditelji s uredno prijavljenim plaćama, a koji pritom imaju astronomske kredite jer nemamo bogate roditelje koji su nam darovali 'kvadrate'. Ne pada mi na pamet ljutiti se na one koji su u svoj stan prijavili četu rodbine da bi plaćali manje, ili na obrtnike koji si isplaćuju koliko im paše. Ne ljutim se na one koji me blagonaklono pitaju - pa zar nemaš nikoga koga bi prijavila kod sebe? Ne pada mi na pamet čak niti tvrditi da moj nevjenčani muž zapravo nije moj muž. To je trenutno jako u modi. Eto, baš neću. Ja sam odlučila iz inata (ne znam prema kome točno) igrati pošteno. 

Ipak, dok slušam muziku na radiju (cd player je umro prije par godina, a kupnja novog mi se ne uklapa u financijski konstrukciju) razmišljam kako je sjajno to što moje dijete u vrtiću ima tri obroka. Pa doma ne moram kuhati za njega. Mi ionako nismo važni. A i ljeto je pa treba paziti na liniju. Je li to prostor za uštedu? 

Radim do pola 6. Vrtić radi do 5 pa trenutno nema što sve ne izvodimo kako bi pokupili dijete na vrijeme. Mnoge izvedbe nas koštaju barem 25 kuna po satu. Možda bi sada kad ću već plaćati 1200 kuna mogla zatražiti da vrtić radi dulje? Ionako na to navodno imamo pravo...Imaju krpice sa zeljem za ručak? Hm, moj mali mrzi zelje...Možda bi za 1000 kuna veći račun mogla i protiv toga protestirati. Nisu mu presvukli pelenu 4, nego 3 puta, imao je prljave ruke kad sam ga pokupila, učinio mi se malo tužnim, teta me nije dovoljno uljudno pozdravila, imaju samo crvene autiće, a moj mali voli plave, zakasnili smo 10 minuta pa ga nije dočekao doručak.... Uf, na koliko sam kompromisa pristajala krijući se da sam prosječna. Ali ne, sada kad su me razotkrili, sada kada i kuharice i tajnice znaju da je moj ulupani auto samo krinka brutalnog bogatstva sve ću im priznati. Paris Hilton je moja prijateljica, vrisnut ću napokon slobodno. Ne moram više kriti svoje bogatsvo, ne moram se praviti da nemam ludih prohtjeva. Sada mogu zahtjevati Evian (onu skupu negaziranu vodu za svoje čedo), kavijar za užinu i sushi za ručak, a natjerat ću ih i da kupe samo plave autiće...neće oni meni potomka hraniti jeftinim zeljem, ne mogu zaustaviti svoje misli. Sada ću u vrtić s onim Jaguarom kojeg sam do sad krila, a bogata, kakva jesam, rezervne pelene ću staviti u Dior torbicu iz nove kolekcije....

Imate li jastučnicu? 

- Mama, mama, mama...ponavlja potomak ubijajući mi tok bogate svijesti. Unosim ga znojnog u vrtić bez klime. Odgojiteljica mi prijekorno pita gdje je jastučnica. 

- Kakva mrtva jastučnica, pitam nervozno.

- Ona koju je vaš suprug još prošli tjedan trebao donijeti, odgovara jednako nervozno. Za spavanje, malo mirnije objašnjava.

Pogađate, ne samo da je zaboravio odnijeti već je i meni to zaboravio reći. To je još i gore nego kad zaboravi baciti smeće, oprati suđe, kad mi mjesecima zaboravlja reći da sam super ili kad zaboravi gdje je daljinski, a na telki se vrti neki nogomet. Da li sam ljuta? Ne. Iskreno sam sretna. Odluka je pala. Rastat ću se od muža koji to ionako službeno nije. Neće on meni zaboravljati jastučnice...Ponižena, potresena i bijesna ipak vidim svijetlo na kraju tunela. Neće to biti samo obična rastava. Bit će to prostor za uštedu.