Kolumna: Zar manje vrijedim ako sam samohrana majka?
Znam da je uvijek bilo teško biti samohrana majka, no imam dojam da je ženama poput mene s ovom krizom sve istaknutiji napis na čelu "Oprez! Nemam muža!
Zadnjih nekoliko godina hodam po rubu, onom financijskom. Nakon razvoda, a prije recesije, uvalila sam se u kredite do grla. Kupila sam stan, namjestila ga, kupila auto. Donedavno sam uza sve kredite, sa svojim 17-godišnjim sinom, dobro živjela.
Kako nam je recesija 'pojela' višak novca
Svake smo godine išli na more, a nikakav problem nije bilo otići jednom mjesečno u Getro i napuniti kolica. S recesijom je i moja plaća išla dole (znatno), honorarnih poslova više nema, a rate kredita su porasle. Dvije tisuće kuna minusa muči me već nekoliko godina. Gdje ih zaraditi, kad dodatnog posla nema? Koga zakinuti? Sebe već jesam, u svakom segmentu. Nema više frizera, kozmetičara, ljetovanja, šopinga. Nema ubacivanja u kolica Getroa onoga što treba i ne treba. Danas jako volimo jesti sve što baka donese i K plus proizvode. Sin i ja najsretniji smo kad naiđemo na akciju.
Ne želim da mu recesija uzme odrastanje, mladost, da zbog nje bude uskraćen za traperice koje si baš tako želi ili koncert omiljene rock grupe.
Svog jedinca teško uvjerim da nemam 20 kuna za večernje izlaske. I mrzim samu sebe svaki put kad to izgovorim. Ne želim da mu recesija uzme odrastanje, mladost, da zbog nje bude uskraćen za traperice koje si baš tako želi ili koncert omiljene rock grupe. Pa onda odnekud uvijek izvučem tih 20 kuna. Radije ja ne idem na kavu, niti na poslu, niti s prijateljicama, a odjeću si više uopće ne kupujem.
Zašto ova kuka? Ne kukam!
Ni sebi ne znam objasniti kako sve to guram, a nisam na poreznoj listi srama, zapravo nisam ni na kakvoj listi. Istina, jednu kreditnu karticu morala sam vratiti, a dug im otplaćujem na rate. I to je, sva sreća, sve. Imam i dobar posao, pa će sada vjerojatno skočiti i reći "Zašto ova kuka?".
Ne kukam uopće, sretna sam što spajam kraj s krajem i što unatoč svim izdacima sin još uvijek izlazi, ima odjeću koju poželi, a ja i dalje na posao idem svojim autom i nisam u situaciji da moram prodavati stan da podmirim dugove. U vrijeme kad je na burzi 300 tisuća nezaposlenih, moj život je, reklo bi se, dobar.
Ipak pucam po svim šavovima jer svi traže svoje: šefovi bi da više radim, sin da češće doma bude nešto skuhano, roditelji da ih više posjećujem, razrednica da češće dolazim na informacije, a donedavna lošija polovica tražila je i da budem više nasmijana. A ja se pitam je li u današnje vrijeme moralno i pomisliti "Imam li ja pravo na vlastite želje ili postojim da ispunjavam želje drugih?"
Kako je to biti samohrana majka u Hrvatskoj - meni je to važna tema
Znam da je uvijek bilo teško biti samohrana majka, no imam dojam da je ženama poput mene s ovom krizom sve istaknutiji napis na čelu "Oprez! Nemam muža!". Znači li upitati znanca "Znaš za kakav posao?" zapravo od njega žicati lovu ili još gore, pokušati mu se uvaliti?
Znači li razgovarati s mužem od prijateljice da ga zapravo želiš preoteti? I znači li ne pozivati potencijalnog partnera svako malo na ručkove kod mene doma da sam škrta, bahata? O svim tim situacijama više u sljedećim kolumnama.
