"Kumovi Ogi i Eduardo znaju: Napad je ipak najbolja obrana"

Pokušavao sam se sjetiti je li se ikad itko oprostio od naše nogometne reprezentacije, a termin “oproštaj” može se i treba čitati i kao “ne želim više igrati za to društvo te trošiti svoje vrijeme i energiju uzalud”, na način na koji su to učinili Ognjen Vukojević i Eduardo da Silva. I - nisam se uspio sjetiti nikoga.

Prije se sve svodilo na stidljivu/nogometaški suptilnu suradnju s medijima pažljivim otvaranjem ranjene duše “mislim da je došlo vrijeme za nekog mlađeg”, da bi onda taj netko stariji potiho nestao s reprezentativne scene, bez suvišnih govora, suza i cvijeća.

Zašto su onda frendovi i kumovi odlučili obratiti se javnosti pismima? Što se to promijenilo, kakvo je vrijeme završilo, kakvo je vrijeme došlo? 

Pod broj jedan - čestitam im na hrabrosti, riskirali su provalu nacionalnog ponosa, patosa i gnjeva javnosti koja po prirodi stvari smatra da je nacionalni dres svetinja pa su se tim oproštajima ogriješili o svetinju. Ali, gle čuda, nije bilo nikakvih provala…

Možda smo postali apatični i u slučaju nogometa, posljednjeg bastiona emotivnog i intelektualnog angažmana obespravljenog pojedinca u javnoj sferi našeg društva. Pod broj dva - izveli su akciju na efektan način, upotrijebivši jednostavnu taktiku “napad je najbolja obrana”.

A napad na državnog neprijatelja broj jedan, Zdravka Mamića, i sve koji su s njim ikako povezani, politički je korektan i poželjan. 

I pod broj tri - ipak su i jedan i drugi s vremenom postali marginalni likovi u reprezentativnom kolektivu.

Eh, da mi je vidjeti i čuti reakcije nakon eventualnog oproštaja Luke Modrića, “imao sam četiri dana odmora prije početka priprema, a reprezentativci Meksika tri mjeseca, nema smisla da se tako iscijeđen osjećam krivim za poraze reprezentacije”. 

Pije vodu, ali neće se dogoditi. Još.