U pravednoj zemlji pravedni predsjednik trebao bi vratiti donaciju uništene tvrtke u vlasništvu uhićenog poduzetnika koji je priznao da je bio ortak osuđenog Sanadera.
Robert Ježić mora vratiti pet milijuna eura mita za Ivu Sanadera, ali predsjednik Ivo Josipović i dalje odbija vratiti 200 tisuća kuna Ježićeve donacije u prošloj predsjedničkoj kampanji.
Nalazio je za to svakakve razloge: prvo je čekao pravomoćnu presudu, onda tražio dokaz da se radi o prljavom novcu, potom je tvrdio kako je donator bio Dioki, a ne osobno Ježić, uvjeravao javnost kako se ovdje radi o donaciji hrvatske, a ne švicarske tvrtke, a onda lakonski poručio da je blagajna zaključana.
Pritom se nije obazirao ni na činjenicu da je upravo taj Dioki, u vlasništvu Roberta Ježića, protuzakonito i političkim diktatom kreditiran od HEP-a, niti je mario za činjenicu da je Ježić na koncu uništio Dioki i prouzročio višetjedni žestoki štrajk obilježen samoubojstvom i ljudskom dramom.
Ništa od toga nije igralo ulogu.
U pravednoj državi...
A kako se čini, ulogu ne igra čak ni sve žešća bitka za drugi mandat. Josipović tvrdoglavo ustraje na stavu da on ne mora vratiti taj novac.
I doista se čini da ne mora, barem ne formalno.
Ali koliko god još uvijek nema izravnih dokaza da se ovdje radi o prljavom novcu, opet se radi o novcu tvrtke koja je protuzakonito poslovala. Još gore, radi se o tvrtki koju je njezin vlasnik, Sanaderov prijatelj, njegov ortak u koruptivnim radnjama, čuvar njegova mita i krunski svjedok na njegovu suđenju, na kraju upropastio i uništio.
A u pravednoj državi, kako nas je podučio Josipović, predsjednici pravednici ne bi smjeli uzimati donacije takvih tvrtki i takvih vlasnika.
I ono najgore, njegov protukandidat na prošlim izborima Milan Bandić svojedobno je vratio predizbornu donaciju osobe osumnjičene u aferi Bankomat. Čak je i njemu to bilo neprihvatljivo.
Josipović se, međutim, i dalje nateže s tih 200 tisuća kuna, sitnim novcem u usporedbi s ukupnim troškovima kampanje, umjesto da ga pet godina kasnije smatra ulaganjem u drugi mandat.
Bila bi to politička gesta. Gesta Novog pravednika.
Otklon od pola desetljeća
Bio bi to plus u očima njegovih, pomalo razočaranih birača. Bio bi to jasan otklon od Sanadera i njegovih pajdaša, od korupcije i nepravde, ali i dokaz da šef države ipak suosjeća s radnicima i ima razumijevanja prema uništenim tvrtkama. Doduše, s otklonom od pola desetljeća, ali opet na vrijeme.
Pa ako Josipović već ne može vratiti taj ukleti novac, novac koji mu visi nad glavom već petu godinu, mogao bi ga barem donirati u humanitarne svrhe.
Ako ga više nema u proračunu kampanje koja je zaključena, a nova još nije službeno otvorena, mogao bi ga isplatiti iz vlastitog džepa. Imovinska kartica sugerira da takvo nešto ne bi bilo nemoguće. Ili bi mogao dići kredit. Ili naprosto posuditi od prijatelja, kao što je to učinio Stipe Mesić kupujući stan na kraju mandata.
Ili bi, u krajnjoj liniji, mogao reći da mu je žao što je primio taj novac. Drugu najveću donaciju nakon SDP-ove.
Sigurno još ima onih koji bi to protumačili kao njegov najbolji, pa makar i jedini, predsjednički potez.
I naravno, kao najbolji predizborni potez.
Plan Barbika
U tom slučaju ne bi mu trebali razni "planovi Barbika", oni pravi ili oni falsificirani, ne bi mu trebali dežurne aveti s desnice niti "atentatori" iz paraobavještajnog podzemlja, ne bi mu trebali Vaso i Tomo, ne bi mu trebao čak ni Goran Bare, a još manje ukleti Zoran Milanović.
Makar na ovom primjeru, makar na samom kraju mandata, Josipović bi pokazao da je barem donekle ostao vjeran onoj piarovskoj izmišljotini o Novoj pravednosti.
