Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
Kolumna
Tomislav Klauški
Tomislav Klauški Četvrtak, 26.03.2020. u 12:28
114 komentara

Ljudski život je svetinja. Ali ne vrijedi ništa bez ljudskih prava

Vojku Obersnelu, SDP-ovu gradonačelniku Rijeke, smiješne su rasprave o kršenju ustavnih prava u vezi uvođenja mjere praćenja mobitela osoba u samoizolaciji. Ljudska prava postala su tako luksuz koji nestaje u krizi.

Zagreb: Snjegović u samoizolaciji balkonu s porukom da ostanemo doma
Foto: Screenshot/N1
114 komentara

"Svi koji žele smanjivati ljudska prava iz Rijeke će dobiti gromoglasno NE", izjavio je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel prije dvije godine.

Jučer je, pak, Obersnel komentirao mjere nadzora mobitela osoba u samoizolaciji i poručio kako su mu "smiješne rasprave o kršenju ustavnih prava". "Ustavna kategorija je da se svima osigura zdrav život i zdravlje. Ne vidim problem da se prati kretanje ljudi koji su u samoizolaciji".

I tako, ljudska prava postala su luksuz kojim se politika razmeće u "mirnodopsko" doba. Ali kad zaraza udari na vrata, ljudski život odvaja se od ljudskih prava.

Kao da zaštita života ljudi nema veze sa zaštitom prava ljudi. Kakav je to život bez prava?

Izgovor za represiju

Strah za ljudski život i egzistenciju oduvijek je služio kao izgovor za uvođenje represije. Od borbe protiv terorizma koji je davao povoda za kršenje ustavnih prava, zatvaranje bez suđenja i praćenje mobitela i elektroničke prepiske, do pokreta za zabranu pobačaja koji promovira kršenje ljudskih prava u svrhu zaštite nerođene djece.

Diktature su opstanak jedne rase koristili kao izgovor za uništavanje druge rase. A svatko tko je gledao ili čitao Sluškinjinu priču vidio je kako se najstravičnija diktatura izrodila upravo iz borbe za opstanak ljudske vrste suočene s epidemijom neplodnosti.

Navodna briga za zdravlje ljudi prečesto je otvarala vrata ograničavanju prava, pa i ugrožavanju života drugih ljudi.

U Hrvatskoj se ovih dana vodi rasprava o praćenju ljudi putem mobitela, i to ne samo onih u samoizolaciji, što su neki saborski zastupnici ocijenili izravnim kršenjem prava i uvodom u diktaturu, dok se istodobno na cestu stavljaju šiljci za bušenje guma, uvode propusnice za kretanje i najavljuje mogućnost kretanja najviše u parovima.

To bi navodno trebalo suzbiti pandemiju. Ali pod koju cijenu?

Strah za manipulaciju

Strah za goli život - stvaran ili ugrađen - bio je od pamtivijeka sredstvo za kontroliranje i manipuliranje masama. Bilo u ratu, bilo u terorizmu, u migrantskoj krizi ili u pandemiji.

Pogledajmo samo kako se mijenjao ton u nastupu članova kriznog stožera. Od početnog smirivanja panike i kreiranja osjećaja sigurnosti, preko dijeljenja lekcija i opomena, do izravnih prijetnji, prozivanja i zastrašivanja.

Ministar policije prijeti da će "zapamtiti kako se tko ponašao u krizi", ministar zdravstva proziva "petokolonaše", a sada je i ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo poručio da je "razočaran ponašanjem Hrvata koji krše mjere koje stožer propisuje".

Pa će se uvoditi strože mjere. I još strože. I još strože.

A koliko će se tih mjera kasnije povući?

Ako se danas mogu pratiti mobiteli ljudi u samoizolaciji, tko će vjerovati da se ti, ali i mnogi drugi mobiteli, neće sutra nastaviti pratiti?

Represija izaziva bunt

Problem s represijom jest u tome što se na nju reagira buntom.

Članovi kriznog stožera, kao i čitava Vlada, na početku pandemije izazvali su simpatije i zadobili povjerenje građana koji se u ogromnom broju slučajeva ponašaju odgovorno i disciplinirano. 

Tihomir Capak, međutim, proziva "Hrvate" umjesto da je iskoristio slučaj HDZ-ova župana Ive Žinića i njegova sina na korona partyju da pošalje poruku kako se sankcioniraju oni koji krše propise.

Strogoća se najbolje trenira na moćnicima koji krše pravila.

Da se i ne govori o nedosljednom ponašanju političara u pridržavanju pravila, nošenju maski i slično.

Povjerenje, a ne prozivanje

Krizni stožer treba graditi povjerenje i tražiti suradnju građana, a ne zastrašivati ih, prozivati, prijetiti ili vrijeđati. Ako se krene u represiju, izgubit će se povjerenje, koje u ovakvoj izolaciji može biti presudno.

A to povjerenje gradi se otvorenošću i iskrenošću, kao i spremnošću na kritiku, u situaciji u kojoj svi dijelimo istu sudbinu. Ako se javno proziva petokolonaše, a ne HDZ-ovce, ako se kritizira Hrvate, a ne iznimke koje treba sankcionirati, onda solidarnost nestaje.

Kina i Južna Koreja nisu primjeri demokratskog društva, kao što ni Italija i Španjolska nisu primjeri uređenih država u kojima građani imaju povjerenje u politiku i institucije. Gradonačelnici urlaju, a građani ignoriraju.

U liberalnim demokracijama građane se treba odgajati da izgrađuju solidarnost, složno podnose teret i zajednički se bore protiv opasnosti. 

Kontaminirani podjelama

Nažalost, hrvatsko društvo godinama je zagađivano podjelama na svim razinama, politika je postojano radila na tome da izgubi povjerenje građana, a iracionalno širenje straha dovelo je do toga da se ne vjeruje kad prava opasnost dođe.

Pogotovo kad javna televizija u svojim anketama krene širiti teorije zavjere o porijeklu virusa.

Istodobno, dok krizni stožer diže tenzije, načelnica kriznog stožera Ministarstva zdravstva Maja Grba Bujević jučer izjavljuje kao je "jako zadovoljna ponašanjem građana".

Pa ako već očekuju unisono ponašanje građana, možda bi članovi stožera mogli prvo uskladiti svoje stavove i poruke. Ovako, lako ih je shvatiti neozbiljno, odnosno svatko može uzeti onu poruku koja mu odgovara.

I ponašati se kako mu paše. Recimo, kao župan Žinić.

Ljudski život je svetinja, ali on ne vrijedi puno bez ljudskih prava. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message