Gordan Maras jako se naljutio i uvrijedio zato što je Aleksandra Kolarić njegov SDP usporedila s HDZ-om, pa još onim Ive Sanadera. Je li u pravu ili je ipak pretjerao?
Gordan Maras jako se uvrijedio što je Aleksandra Kolarić njega i njegovu stranku usporedila s HDZ-om Ive Sanadera.
Toliko ga je to uvrijedilo da je zdušno glasao za njezino promptno izbacivanje iz stranke, po ubrzanom hadezeovu modelu. To ne samo da je potvrdilo ono o čemu je Kolarić pisala, nego zajedno s gospodarskom propasti, izlaganjem države sankcijama, muljanjem oko referenduma i općenito, dovođenjem države na prag izvanrednog stanja otvorilo priču o tome koliko ovaj SDP doista podsjeća na HDZ. I po čemu. Evo nekoliko primjera.
NA PUTU U GOSPODARSKU PROPAST
Već dvadeset i kusur godina Hrvatska ide u istom smjeru, tko god bio na vlasti. Ekonomski smjer je zacrtan, monetarna politika zacementirana, proračun zadan, prioriteti jasni i nema te SDP-ove vlade koja bi se usudila skrenuti s puta kojim nas HDZ redovito šalje. Radi se tek o ponekom sezonskom čišćenju smeća ostavljenog od prethodne vlade - Haag, ratni zločini, korupcija, porezi, vanjska politika - ali suštinske promjene zapravo nema. Plan 21 bio je propagandni trik, kao što je to i HDZ-ov fantomski gospodarski program kojeg skrivaju kao zmija noge. Ne kako ova Vlada ne bi ukrala, nego kako javnost ne bi vidjela da je isti kao SDP-ov. A SDP je, navedimo to samo kao primjer, već u Zagrebačkom holdingu demonstrirao zavidnu sposobnost dodatnog uništavanja onog što je već bilo načeto.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
BLAŽENA BILA OPORBA
Prava je milina slušati HDZ-ove zastupnike kako u Hrvatskom saboru kritiziraju premijera i ministre. Tako su direktni, poetični, razigrani, uvjerljivi i uvijek u pravu, da se sa žaljenjem prisjetimo vremena kad je tako zvučao i SDP. A onda je došao na vlast i zaboravio sve o čemu je pametovao. Zato si Tomislav Karamarko sve lijepo napiše na papir. Da ne zaboravi.
NJEGOVANJE KULTA VOĐE
Slučajevi Jadranke Kosor i Aleksandre Kolarić potvrdile su staru priču o sličnosti između HDZ-a i (ovakvog) SDP-a. U svakoga se u tim strankama smije dirnuti, samo ne u Velikog vođu. Mogu članovi i dužnosnici obiju stranaka ratovati među sobom, ali topovske cijevi moraju okrenuti što dalje od šefova stranaka. Oni su neprikosnovene veličine, oni izbacuju svoje protivnike, oni oktroiraju svoje izborne kandidate, oni sastavljaju izborne liste, oni raspuštaju neposlušne ogranke, traže poslušnost i honoriraju lojalnost, njima se dolaze pokloniti svi koji imaju ambiciju graditi karijeru u stranačkim okvirima. U strankama koje formalno toleriraju frakcije vrijedi samo jedno pravilo: jedinstvo do monolitnosti.
VERBALNI DELIKATES
HDZ je šutio o Ivi Sanaderu, SDP je šutio o Milanu Bandiću. HDZ se posipao pepelom zbog Sanadera, SDP se ispričao zbog Bandića. Šutnja se nastavlja i u vezi Karamarka i njegovih poteza, kao i povodom Milanovićevih grešaka, ispada bijesa, kapricioznih svađa, štetne politike. Napeto iščekujemo novu porciju isprika.
KUPOVANJE I PRODAVANJE VIJEĆNIKA
Prvo je SDP-ov Željko Sabo htio kupiti HDZ-ovu vijećnicu u Vukovaru, a onda je HDZ kupio SDP-ova šefa vukovarske organizacije. Isti motivi, iste metode, isto odobravanje i toleriranje iz stranačkih središnjica, sugerira da dvije najveće stranke na potpuno isti način shvaćaju demokraciju.
SVJETONAZORSKE RAZLIKE I NADOPUNE
HDZ je prvo glasao za uvođenje ćirilice u Vukovar, SDP je bio protiv. Sada je SDP za njezino uvođenje, HDZ je protiv. SDP je za sporni Lex Perković, HDZ je protiv Lex Perković. HDZ ne poštuje ustavni zakon o pravima manjina, ali poštuje potpisano u pregovorima s EU, SDP se ponaša posve obrnuto. HDZ se oslanja na podršku Crkve i nameće kao zaštitnik katoličke većine, ali SDP-ov predsjednik je taj koji odlazi na mise, javno se zaklinje na Boga i kontemplira o vjeri. HDZ je pronašao način kako da odbije sindikalni zahtjev za referendum, SDP još uvijek traži način kako da odbije referendum "U ime obitelji". HDZ svojata Domovinski rat, ali SDP-ov premijer ruča s Antom Gotovinom.
PARLAMENT KAO PROTOČNI KOTLIĆ
Davno su prošla vremena kad je Vladimir Šeks pokušavao preko Hrvatskog sabora kontrirati predsjedniku Franji Tuđmanu. Pa ga je ovaj nogirao u daleku Slavoniju. Otada parlament ne služi ničemu osim pukom provođenju volje stranačkog predsjednika. Šeks i Luka Bebić služili su Sanaderu, zatim je Milanović instalirao Borisa Šprema, da bi ga sada naslijedio Josip Leko. Kojemu zna izletjeti poneka misao o tome da je neka premijerova ideja "besmislica" (kao ona o istražnom povjerenstvu za Josipa Perkovića), da bi se brzo otrijeznio i shvatio kako je njegovo "samo da operacionalizira i kroz parlament formalno provuče ono što mu se isporuči iz Vlade".
TKO VIŠE VOLI TUĐMANA?
Milanović je bio prvi SDP-ovac koji je u ime stranke položio vijenac na grob Franje Tuđmana. I valjda jedini koji je u istom danu položio vijenac na Tuđmanov, ali ne i na Račanov grob. Tomislav Karamarko je prvi HDZ-ov čelnik koji sa sobom po skupovima vuče Tuđmanovu bistu. Milanović je pred hadezeovcima u Saboru branio Tuđmanovu uračunljivost i njegov potpis na sporazum o granici s BiH. Karamarko je upravo iz Tuđmanova sela krenuo u napad na Vladu.
(NE)KOMPETENTNOST (NE) SMETA
Gordan Maras nedavno je među referencama za mjesto ministra poduzetništva naveo podatak da je "pripremao predjela na novogodišnjim večerama". Tihomiru Jakovini propala je poljoprivredna ljekarna. Ekonomski strateg Branko Grčić izgubio je fakultetske novce u propaloj banci. I sve tako do Zorana Milanovića. Ne podsjeća li sve to kao nešto što smo slušali u doba HDZ-ovih vlada?
NAŠI I NJIHOVI
Godinama je SDP kritizirao hadezeovce zato što se prilikom kadroviranja povode za "rođačkim" ili partijskim kriterijima. Zamjerali su im klijentelizam i nepotizam, govorili kako stranačka knjižica otvara sva vrata i da se tako širi krug nekompetentnosti u vođenju države, državnih tvrtki i javnih poduzeća. A onda je SDP sa svojim koalicijskim partnerima nastavio tabanati istim putem: samo se sada to nije zvala "podjela plijena" nego "preuzimanje političke odgovornosti". Pa tako, recimo, ide jedan visoko obrazovani čovjek ulicom u potrazi za poslom, sretne visokopozicioniranog prijatelja iz stranke, požali mu se da ne može naći posao i za tri dana stiže poziv iz jednog ministarstva. A što bi bilo da nije sreo prijatelja?
ODU KRIMINALCI, DOĐU DILETANTI
Koliko god izbori predstavljali jedino mjesto na kojima se ove dvije najveće stranke trude što više razlikovati, oni su uglavnom postali gubitak vremena, novaca i živaca. U redu, ponekad imaju smisla, pa umjesto kriminalaca na vlasti dobijemo diletante, ali u principu, stvari se suštinski ne mijenjaju. Premijer opet ima svog omiljenog tajkuna, svog guvernera središnje banke i svoje medije, ministri opet imaju svoje prijatelje poduzetnike koje izuzimaju od propasti, a koalicijski partneri opet služe kao skupi ukras.
RAZLOG POSTOJANJA
Čemu bi te dvije velike stranke uopće služile kad se ne bi imale s kim prepucavati? Po čemu bi se razlikovale ako se ne bi ritualno bombardirale etiketama o "crvenoj i crnoj opasnosti", o "bezbožnicima i klerikalcima", o "pederima i homofobima"? Kako bi 'bildale' rejting kad ne bi imale s kim voditi svoje operetne ratove? I kako bi dobivale izbore kad ne bi mogle pozivati birače da glasaju protiv onog drugog?
