Mamini sinovi, muškarci od kojih su majke napravile debile

Oni koji se nisu susretali sa tim problemom, ne znaju koliko zna biti frustrirajuće živjeti sa maminim sinom. To je borba koja je unaprijed osuđena na gubitak. Rijetki su oni koji se uspiju preodgojiti, jer bih upravo to tako nazvala. One majke koje od sinova
napravi ovisnike o njoj samoj, potpuno su promašile ulogu koja im je namijenjena. I ja imam sina. Ali…

Ja sam svoje odradila, ako se to tako može nazvati. Odgojila sam ga kako sam najbolje znala i umjela, isto kao i svoje dvije kćeri. Pripremala sam ga za život i samostalnost. Ne, ja nisam ona koja mu treba biti uzor u svemu, ja sam majka koja ga voli bezuvjetno. Mene treba voljeti kao majku, i ja ću zauvijek imati dio njegovog srca, kao što će i on mojeg. Dala sam mu do znanja da ni u kojem slučaju nijednu svoju djevojku ne smije, i ne može uspoređivati sa mnom.

Trudila sam se da bude samostalan, i uspjela sam u tome. Ja sam za njega uvijek tu, ja sam oslonac na kojeg uvijek može računati. Ja sam njegovoj djevojci rekla da sam ja svoj posao odradila, a na njoj je da dovrši ono što sam ja započela.

Nisam odgojila maminog sina, i na to sam ponosna. Često sam pričala sa ženama o takvim muškarcima, a i sama imam iskustva po tom pitanju. Onog trenutka kada muškarac počne govoriti "moja majka bi ovako, moja majka to zna najbolje…", treba ga i poslati mami. Doista mislim ovo što pišem. Ako se mislio držati cijeli život za maminu suknju, trebao je uz mamu i ostati.

Zašto od muškaraca majke prave "debile"? To drugačije i ne mogu opisati. Odgoji i pusti da živi svoj život. To je moj moto. Ne može se nitko sa mnom uspoređivati, a pogotovo njegova djevojka ili supruga. Mi nismo suparnice, niti bi ikada trebale to biti. Mi volimo istog muškarca, ali na različite načine. Nema tu mjesta posesivnosti i ljubomori. Dijete treba odgajati da bude realno, a ne odgajati ga da vjeruje u lažne ideale.

Mladim parovima nije lako uskladiti se. Dolaze iz različitih obitelji, odgajani su različitim metodama, a sami moraju pronaći svoje da bi se uskladili. Sjećam se, kada sam se udala, koliko je moja svekrva plesala oko svojih sinova. Budila ih je, odijevala im je čarape kad su ustajali iz kreveta, trčala za njima glumeći sluškinju. Malo je reći da sam bila zaprepaštena. Odgoji zdrave sinove, i od njih pravi invalide. Nisam uspjela ispraviti ono što sam željela, niti sam se mogla boriti protiv toga, a nisam ga ni mogla vratiti mami, jer sam bila prinuđena živjeti sa njima.

A trebala sam vidjeti sve te znakove dok smo još bili u vezi, ali nisam. Mladost ne vidi "sitnice" koji se kasnije pretvore u velike probleme. Bilo mi je drago da voli svoju mamu, ali to nije bila samo ljubav, to je bila ovisnost. Ona sama ih je uvjerila da je najbolja, najljepša, najsposobnija, a oni su samo u to vjerovali.

Da mu je rekla da mu žena ima rogove, on bi to potvrdio, i čudio se kako ih prije nije vidio. Kako živjeti sa nekim takvim? Nikako, a pogotovo ne u zajednici. Iz svojeg života sam puno toga naučila, a najviše kakva ne smijem biti. Ako iz grešaka nešto naučimo, onda te greške imaju smisla.

Ako se usudite dirnuti u njegov brak ili život, to je najbolji put da izgubite sina zauvijek, i da dospijete na njegovu crnu listu. A ja to ne želim. Ja želim da bude sretan, da ima obitelj, i da ta obitelj bude skladna i da u njima prevladava ljubav, a ne natjecanje. Nadam se da i Vi to želite. Jer, sreća naše djece je i naša sreća.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.