Ako je Milanović već imao potrebu tumačiti UEFA-i da je Hrvatska antifašistička zemlja, onda je to trebao učiniti nakon što je cijeli Maksimir urlao ustaški pozdrav
I tako, došao je trenutak da predsjednik Vlade krene uvjeravati Europu i svijet, ne samo nogometni, kako je Hrvatska ipak antifašistička zemlja.
Da ne bi netko pomislio nešto drugo.
Zoran Milanović napisao je jučer srcedrapateljno pismo predsjedniku UEFA-e Michelu Platiniju u kojem apelira na razumijevanje prilikom odluke o kažnjavanju Hrvatske zbog poljudske svastike.
Pa kaže, među ostalim, kako je čin ispisivanja svastike "odlučno osuđen sa svih strana političkog spektra", te da je "naišao na prezir velike većine hrvatskih građana". Kaže i da njihov čin "nikako nije podrška nacističkoj ili fašističkoj ideologiji". Podsjeća da je Hrvatska tijekom Drugog svjetskog rata "imala najveći udio antifašističkih snaga među stanovništvom u okupiranoj Europi" i da je "Hrvata najviše bilo u partizanskim postrojbama tijekom rata".
Uz patetičan vapaj: "Izostanak Hrvatske s EP bio bi neizbrisiv ožiljak na duši hrvatskih navijača".
Ako na ovo nije Platiniju zadrhtala brada i oči mu se napunile suzama, onda se možemo samo zapitati od čega je, dovraga, sazdan taj hladni nogometni birokrat.
Nema veze s fašistima
Uglavnom, svijetu je jučer s najvišeg mjesta (dobro, ne baš s najvišeg, Kolinda ima prečeg posla) odaslana poruka da Hrvatska nema veze s fašistima, već samo normalnih problema s huliganima.
Milanović se inače ne zanima za nogomet, ali zahvaljujući predizbornoj kampanji senzibilizirao se za stanje duše hrvatskog navijača. Postao je navijački dušebrižnik.
No, u svemu tome ima još jedan, mnogo važniji problem.
Ako je Milanović već dobio potrebu napisati pismo u kojem Hrvatsku predstavlja kao antifašističku zemlju, onda ga je trebao napisati nakon utakmice s Norveškom, kad je 20 tisuća navijača zdušno urlalo "Za dom spremni".
Ili još prije, nakon utakmice s Islandom kad je cijeli Maksimir, onako iz duše, slijedio Josipa Šimunića u opernoj izvedbi arije "Za dom spremni".
Tada je trebao pisati "neizbrisivim ožiljcima na duši hrvatskih navijača".
Jer, ako ćemo pošteno, na njihovoj je duši bio prazan Poljud, a zbog opetovanih profašističkih incidenata na utakmicama poljudska svastika danas se ne gleda kao izolirani incident, nego kao kap koja je prelila čašu.
Gdje je tada bio Milanović sa svojim pismima?
Par huligana
Gdje su tada bile institucije hrvatske države koje sada tragaju za crtačima svastike, ali su šutjele i mudro čekale da UEFA kazni Šimunića. Pa su onda izražavale žaljenje ili zgražanje nad tom kaznom.
Premijeru bi tada, a nije to bilo tako davno, bilo puno teže Platiniju objasniti kako ustaško skandiranje 20 tisuća navijača ne predstavlja raspoloženje inače antifašistički nastrojenog hrvatskog društva. Mnogo je lakše svaliti fašizam na leđa par huligana, uz svekoliko zgražanje svih i svakog.
Ne sjećamo se da se Milanović zgražao nakon Norveške ili Islanda.
Što je tada mislio o duši hrvatskih navijača? Onih par desetaka tisuća koji su urlali na Maksimiru? Je li i tada mislio na "neizbrisive ožiljke na duši navijača"?
Zašto Milanović nije nakon Islanda i Norveške pisao o antifašističkom nasljeđu Hrvatske, o hrvatskim partizanima, te o tome da "za počinitelje gnjusnog čina, skandiranja "Za dom spremni", nema podrške niti razumijevanja u hrvatskom društvu?
Zaboga, svi su tada šutjeli, na čelu s premijerom, Kolinda je hvalila "veličanstvenu atmosferu", a nogometni savez i mnogi uglednici natjecali se u dokazivanju kako se radi o "starom hrvatskom pokliču".
Zašto Milanović nije tada Platiniju pisao o opernoj ariji, o Nikoli Šubiću Zrinskom, o starohrvatskom domoljubnom pokliču?
Ponizna molba
Hrvatska je čekala da UEFA kazni Šimunića, umjesto da to učine hrvatsko pravosuđe i policija, čekala je da UEFA sankcionira Hrvatsku zbog ustaških povika, samo da bi sada ponizno molio u ime tih istih navijača da se Hrvatsku poštedi zbog huliganske svastike.
Jer, ona je bila usmjerena "ponajprije protiv Hrvatskog nogometnog saveza, i to zbog unutarnjeg sukoba Saveza s dijelom navijača". Dok je "Za dom spremni" valjda bio izraz slavlja i trijumfa hrvatskog nogometa u ovom antifašističkom društvu s partizanskom tradicijom.
Dakle, Milanovićevo pismo nije samo nepotrebno, nego je promašeno, kao što je zakašnjelo.
Ono je i ponižavajuće u kontekstu naglašavanja onoga što je sramotno uopće spominjati i što bi se trebalo podrazumijevati, kao što je to fašizam.
Samo, jedno je pisati pisma Platiniju, očekivati od njega milost i razumijevanje, a posve nešto drugo iskorjenjivati fašizam s nogometnih stadiona i iz kompletnog društva.
I lako se ispričavati zbog par huligana. Puno je teže to činiti u ime dvadeset tisuća navijača.
