Milanović mijenja loše zakone tek kada ga opale po džepu

Zoran Milanović je govorio o ironiji.

Nije, međutim, ironija samo u tome što bi SDP zbog tri dana kašnjenja s predajom financijskog izvješća trebao platiti istu kaznu kao i HDZ zbog pljačke pola Hrvatske, već u nečemu mnogo važnijem.

U tome što se predsjednik Vlade sjetio da postoji neki loš zakon tek kad ga je taj zakon opalio po novčaniku.

Punih godinu dana imao je Milanović na raspolaganju da popravi zakon za koji sada kaže da je "besmislen i protuustavan". Nije ništa učinio. Nije na njega obraćao pažnju. Ili ga nije bilo briga. Sve dok nije od tog zakona stradao.

Sada u naletu osvetničkog gnjeva zbog moguće kazne od pet milijuna kuna govori o tome da će osporavati odluku i pritom ići "na konkretne stvari": kakvi su zakoni, tko ih je pisao i kako se proteklih godina rušio ustavni poredak.

A sve zato što je dobio po nosu.

Da je predao financijsko izvješće na vrijeme, ne bi se ništa dogodilo. Zakon bi ostao kakav je i sad, kao što premijer ne bi o njemu govorio na ovaj način da je od slova tog zakona stradao netko drugi. Ovako, Milanović odlazi tako daleko da se u napadu hrabrosti javno hvali kako će mijenjati zakon "jer oni to mogu".

Mogli su i prije, štoviše, morali su ako je doista riječ o "protuustavnom zakonu". I trebali su, ako je doista riječ o besmislenoj odredbi, koja kaže da se kašnjenje s predajom izvješća kažnjava drastičnije od nepotpunog ili falsificiranog izvješća.

Ako ništa drugo, barem je bio toliko uviđavan da pošalje poruku javnosti kako se "zakoni moraju poštovati čak i kad su besmisleni i protuustavni". Očito, veliki je to korak za jednog predsjednika Vlade. Ipak će poštovati zakon.

Milanović, međutim, ne bi bio to što jest da nije i ovaj slučaj uspio pretvoriti u obračun s HDZ-om.

Prvo je naglasio kako je državni revizor HDZ-ovac, a zatim posegnuo za onom "ironičnom simbolikom": da bi njegova stranka za sitni prekršaj mogla biti kažnjena koliko i HDZ za državnu pljačku.

Opet se radi o udaru HDZ-a, baš kao što je to bilo i u slučaju Mamićeva govora mržnje, opet se vlastiti grijeh - ili glupost, svejedno - pokušava opravdati nekakavim podzemnim stranačkim ratom. Opet se viši interes tumači kao interno čerupanje političkih protivnika.

Mogao je državni revizor sto puta biti hadezeovac i mogao je zakon još sto puta biti protuustavan, ali da SDP nije "uprskao" ili da je stradao netko manje istaknut (ili moćan), o svemu ovome se ne bi raspravljalo, niti bi premijer zbog ovoga održavao izvanredne press konferencije.

Na kojima se obračunava, umjesto da se ispričava.

Poručuje da će poštivati zakon, kao da se radi o nekakvom njegovu ustupku, a onda govori da će ga mijenjati, kao da je riječ o osveti zbog nekakve podvale.

A ne rutinske sankcije zbog njegova propusta.

Milanović je opravdano ljut, ali može biti ljut samo na sebe. Na svoje suradnike koji su zakasnili s predajom izvješća i na svoju vladu koja nije promijenila protuustavni zakon.

Ali ono što ne smije raditi jest slati poruku javnosti kako mijenja zakone samo kad ga udare po džepu. Ili samo zato što su ga udarili po džepu.