Dok ide, ide, a što će biti za godinu dana, tko živ, tko mrtav.
Taj životni i politički kredo u Hrvatskoj se toliko ustalio da je zaista teško dobiti odgovor od bilo koje političke stranke kako vide zemlju za dvije godine, a kamoli za deset. Odgovor na pitanje što bi točno danas uradili da nešto promijene za pet godina je nemoguća misija. I većina građana tako razmišlja, pa se onda češemo po glavi kad ispod tepiha isplivaju dugovi, blokade, kad jedna sitnica uruši cijelu kulu od karata.
Brodogradilište Uljanik je sad jedan od takvih primjera.
Sve vlade su davala jamstva, a ovo što danas plaćamo je rezultat sudjelovanja i IDS-a u koaliciji u vladi Zorana Milanovića. Ono što nisu radili je kontroliranje potrošnje novca. Državna revizija nikad nije ušla u Uljanik jer je to, eto privatno, uspješno poduzeće. DORH nije imao razloga jer nitko nije prijavljivao. A nitko nije prijavljivao jer su radnici bili zadovoljni, dobivali su plaću, pričali o važnosti brodogradnje. I sve se činilo savršenim.
A onda je prsnulo kao čir. I svi su u čudu.
Dio građana sažalijeva radnike, drugi dio odmahuje rukom kao da ih se to ne tiče. Nitko više ne spominje da bi prije bilo kakvog novog državnog iznosa trebalo sve ispitati, utvrditi gdje je novac, naći odgovorne. Umjesto toga, sad je isplivalo da bi za čišćenje svih minusa trebalo 10,5 milijardi naših kuna. I to uz već plaćenih 2,8 milijardi. I uz to, nema jamstva da za pet, šest godina nećemo opet gledati istu priču.
Tako je to kad se požar gasi tek kad nastane umjesto da se pokuša spriječiti. Vladajućima jako ide u prilog prilična nezainteresiranost javnosti oko “prženja” novca. A deset milijardi za Uljanik znači vjerojatno da nam neće pojeftiniti baš sva hrana zbog nižeg PDV-a, znači više uzimanja od plaća kako bi se krpale rupe u zdravstvu i mirovinama...
Uljanik je tu, svi ga osjetimo u svojem džepu, ali i dalje se većina ne obazire dok nas ne pogodi nova kriza. A onda ćemo se pitati gdje je novac.
Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
