Moj dnevnik: Mundijal u treptaj oka, od Brazila do Meksika...

Prolog: pripremao se caipirinhama, ima puno C vitamina i zdravo je...

Brazil: skupili smo se kod M., solidna klopa i čileansko vino, nažalost, nije napravila štrudle. Tri para i G. na oporavku, inače živi u inozemstvu. U drugom poluvremenu su žene glasno diskutirale o kreditima, djeci i prokletstvu biologije/gravitacije uz povremene usklike “ajmo, dečki”, pokušao ih poslati u kuhinju, ali nije išlo. Čim je Čiči Nakaru odsvirao kraj “fiju-fiju-fit”, bio sam na izlaznim vratima. Na povratku doma iz mraka čuo “za dom spremni” i “mi Hrvati” grlenim glasovima, spremio sa za probleme s razularenim huliganima, napumpao mišiće i napeo vratne žile, a pod uličnom rasvjetom se ukazala grupa prištavih pučkoškolaca koji su bunt iskazivali pljuvanjem po podu.

Kamerun: pojma nemam… mislim da sam morao gledati film uz povremeno kontroliranje rezultata, pa sam “deletao” cijelu večer...

Meksiko: ova para gaće! Dok su se naši zagrijavali i sastančili, na Inmusicu sam ubio daljnjih milijardu moždanih stanica, ufurao se u ulogu ravnatelja škole jer su posjetitelji mlađi od moje djece, slušao standardne Partibrejkerse (budi isti, budi poseban, budi slobodan, budi samo svoj), pristojne i dosadnjikave Afrikance i korektne precijenjene Fratellise, pozdravio se i oteturao doma uz krizni stop-over za pražnjenje bešike. Jedino vrijedno izdvajanja u prvih sat vremena je primjedba supruge/bake, “tko bi rekao da ovaj mali ima onakvo tijelo”; i bake surfaju. Baš kad je ulazio Kovačić, trepnuo sam, ali je taj treptaj trajao sedam sati pod utjecajem konzumirane kemije. U osvit idućeg dana, kvart je još spavao, vidio sam čiste ulice i sve mi je bilo jasno; nisam ni palio komp.

Epilog: detoksikacija...