Može li dijete postati čovjek i bez postavljanja silnih granica

Nedugo nakon poroda mnoge su me 'dobre duše' počele podučavati kako odgajati svoje dijete i što sve trebam ili ne trebam činiti da bi moje dijete bilo ovakvo ili onako. Umorna i neispavana pala sam na neke od tih savjeta sve do trenutka kada sam počela shvaćati da se mnogi od njih kose sa zdravim umom. Pusti ga da plače pa neće mu ništa biti, daj mu dudu, manje će plakati, ako je ne želi stavi malo meda na nju pa da vidiš kako će je htjeti, u sisanje treba uvesti red - ne može on jesti kada hoće, nego kada ti kažeš...i mnogi takvi biseri. 

Nedavno sam se čula s jednom svojom bivšom kolegicom s fakulteta. Prije par mjeseci je postala majka pa sam je pitala kako se snalazi, a ona mi je iz topa odgovorila: Riješili smo se svih i sada se muž i ja snalazimo kako umijemo. I puno nam je bolje. Ni jedna ni druga nismo imali potrebe elaborirati tko su ti savjetodavci - članovi, odnosno da budemo posve iskreni članice obitelji, dokone susjede i već mnogo puta spomenute supermajke. 

Svima njima je zajedničko nekoliko stvari - misle da o određenoj temi znaju više od druge strane i vole se miješati u baš svaku temu. Kako dijete raste, savjeti se mijenjaju u samo jedan koji se stalno ponavlja: Djetetu se moraju postaviti granice. Mnogi oko mene uporno mantraju tu rečenicu. Iako je meni ta konstrukcija misli sama po sebi odbojna i ja mislim da se određene granice moraju znati. Primjerice, guranje prstiju u utičnice nije dobro, dijete se ne može voziti nikako osim u autosjedalicama, nedopustivo je šetanje po sred sredine ceste, psovanje, pljuvanje i slične pakosti, no je li određivanje i poučavanje osnovnih pravila ponašanja postavljanje granice? 

Kupiti treći bager ili postaviti granicu?

Ja ne znam kako vi, ali ja imam i danas potrebu prekršiti svako bezrazložno pravilo. Znači, ako mi netko lijepo objasni zašto se nešto mora ili ne mora, ja ću poslušati, ali ako mi netko na moje pitanje "zašto?" odgovori sa "zato" ja ću garantirano prekršiti i pravilo i preskočiti granicu. S takvim stavom i svom djetetu ne namećem uzaludna pravila ni granice samo zato da bi moja susjeda s trećeg kata mislila kako imam savršeno dijete. 

Neki dan smo bili u trgovini. Svi troje. Moj se sin zalijepio za neki bager iako doma ima dva vrlo slična. Osim što mi je visok datum pa baš i nisam imala za bager, iznimno mi je glupo kupiti mu treći bager. Pa sam ga otpilila s objašnjenjem - nemam novaca, a ti imaš bager. Inače, moje zlatno dijete bespogovorno prihvati takvo objašnjenje, vrati igračku na policu, okrene se i odustane. Taj dan nije, pa se bacio na pod vrišteći kao da mu oduzimam smisao života i grčevito držeći kineski bager. 

Nisam se dala. Postavila sam granicu da moja kartica neće patiti zbog bagera i iznijela dijete van. Stali smo kraj blagajne čekajući patera familisa da plati nasušne namirnice, a moj sin je ridao, gurao me i na koncu se smirio pa će kao sam stajati. Naivno vjerujući u njegovu dobrotu spustila sam ga, a on trk prema bageru. Cijela seansa se ponovila, a da se ja nisam ni uzrujala. Uglavnom, doma je otišao bez bagera koji je zaboravio dvije minute nakon što smo izašli iz trgovine. 

Cijela ta frka je zapravo za okidač imala što smo kasnili s popodnevnim spavanjem. A ja sam bila ponosna na sebe jer sam postavila granice. Tri sata kasnije smo krenuli na Bundek. Vozim ga ja tako u kolicima, a on uporno nešto mrmlja. Isprva nisam ga razumjela pa sam mu rekla da se poglasni. Kakva greška. 

- Pas mater!!!!, proderao se iz petnih žila. Kako molim, suzbijala sam pucanje od smijeha u sebi pa krenula s pustim objašnjavanjem kako se to ne smije i da nije lijepo i bla-bla. Nije psovao do sutradan. Nema veze, bitno da sam ja postavila granice. I razmišljam ja o tim pustim granicama i tim silnim pravilima koje treba postaviti i nekako si ne mogu pomoći, ali ja baš i ne vidim razloge za postavljanje granica samo zato da bi se pokazalo tko je tu glavni. 

Da, moj sin je flomasterom pošarao moj zid i jednom bacio špinat u njega, udario je i mačku, povremeno i pljune jer eto i njegov frend Luka pljuje, psuje nakon vikenda tijekom kojeg ga čuva deda, ima neopisivu potrebu spuštati se naglavačke niz tobogan i skrivati se u trgovinama odjećom iza obješenih traperica. I koliko god će se neki sad početi silno snebivati nad ovim mojim priznanjima, ja ću reći da zapravo u svemu tome ne vidim problem. 

Šta ste mu obukli nove hlače za park?

On je dijete i tako se ponaša. Možda neki misli da dvogodišnjaci trebaju čitati Rat i mir, ali meni se puno prirodnije čini kada skaču po najvećim lokvama. Da, testira moje i opće društvene granice i da naravno, da je moj posao da mu objasnim što se smije, a što ne, ali mi definitivno ne pada na pamet snebivati se što se on valja po podu trgovine jer želi treći bager. Pa to mu je 'posao'. 

Kao što i ja želim treću torbu, cipele ili sjajilo, ali mi nekad moje financije to naprosto ne dopuštaju. Ne pada mi napamet niti vikati "nemoj se valjati po pijesku zaprljat ćeš nove hlače". Takvi mi roditelji stvarno idu na živce. Šta ste mu obukli nove hlače za park i k'o da ćeš ih na ruke prati pa je sad neka strašna drama ako ih zaprlja.

- Ja mislim da će naša djeca biti sretnija, bolja i uspješnija od onih čije ih matere stalno pile s nekim uzaludnim pravilima, optimistično mi je rekla moja 'best frendica' i jedna jako cool mama svoje sad već malo većih klinaca koji usprkos njenoj beskrajnoj toleranciji točno znaju što smiju, a što ne. Ne znam je li u pravu, ali ću vjerovati da je i da će valjanje zbog bagera prestati prije 36. rođendana. Stvarno bi bilo nezgodno da ga i tada moram iznositi iz trgovine.