Norveški premijer vozio je jedno popodne građane u taksiju. Možete li zamisliti da premijer Zoran Milanović, koji se često poziva na skandinavski model, učini to isto?
Naravno, Hrvatska nije Norveška, ali premijer Zoran Milanović koristi svaku priliku kako bi se pozvao na skandinavski model.
Pa je tako prilikom ulaska u EU izjavio na CNN-u da se "Hrvatska mora promijeniti", kao što su to učinile i skandinavske zemlje "kojima sada dobro ide".
Pa je u intervjuu za Le Monde kazao da "Hrvatska nije poput Grčke, već bi trebala težiti skandinavskom modelu". Pa se založio za "skandinavski model" mirovina za političke dužnosnike. Pa je upozorio da bi se "skandinavskim modelom" trebali boriti protiv korupcije.
A nije propustio ni iskoristiti priliku da HDZ-ovce pouči kako su "u nekim skandinavskim zemljama zabranjeni prijevremeni izbori".
No ipak, možete li zamisliti Zorana Milanovića kako vozi taksi?
Makar jedno popodne, iako iz štosa, iako u svrhu predizborne kampanje?
Inkognito je (koliko je to bilo moguće) vozio ljude u taksiju – besplatno, naravno - jer mu je u kampanji za izbore u rujnu bilo važno doznati što ljudi stvarno misle. "Ako postoji mjesto gdje ljudi govore što misle, to je taksi", objasnio je premijer u akciji skrivene kamere koja je njemu i njegovoj stranci poslužila kao predizborni štos.
Zoran Milanović to ne bi ni mrtav napravio.
Ne samo zato što bi mu to bilo ispod časti, ne zato što bi to odbacio kako predizborni trik ili jeftini populizam, već zato što se boji ljudi, prezire birače i nije ga zapravo briga što oni misle.
Obraćanje poslanicama
On se narodu obraća video porukama iz stranke, jednom tjedno sa sjednice Vlade, preko ekskluzivnih intervjua na nacionalnim televizijama, s "izvanrednih" press konferencija, dok je u zadnjoj kampanji snimio predizborni spot u pustom uredu, okružen samo koalicijskim partnerima.
Milanović naprosto ne ide među ljude. Osim ako nisu Ante Gotovina. Ili Emil Tedeschi.
Skandinavski model na koji se naš premijer svako malo referira mnogo je više od onoga što Milanović reklamira kao direktnu suprotnost "crnom Bizantu". Stvar je u političkom gardu.
U odnosu prema građanima i društvu. U pristupačnosti, opuštenosti, jednostavnosti.
Daleko od ljudi
Milanović, poput skandinavskih političara, vozi bicikl, ali uz pratnju policijskog džipa (i u krivom smjeru). Milanović džogira, ali na pustom puteljku uz policijsko društvo. Milanović ljetuje s obitelji, ali u državnim rezidencijama. Milanović ima prijatelje, one koji imaju luksuzne rezidencije. Milanović ruča s običnim ljudima, ali samo ako su nacionalne ikone nedavno puštene iz haškog pritvora.
Naravno, može se ovom prilikom raspravljati i o razlici u mentalitetu ljudi (ili putnika u taksiju), ali političari diktiraju trendove i Milanović je taj koji, ničim izazvan, govori o uvođenju skandinavskog modela u naše društvo.
To onda ne znači izigravanje političke veličine, patroniziranje i snobizam, nego približavanje ljudima i iskazivanje brige za njihove probleme.
Hrvati na Zemlji, premijer na Marsu
Ruku na srce, Milanović se nekad čak i trudi prikazati se običnim čovjekom. Čak i kvartovskim štemerom. Čovjekom koji poput mnogih drugih ima stambeni kredit, doduše preskupi kredit za skupocjeni stan u centru Zagreba, čovjek koji je cijeloga života bio na plaći državnog službenika i živi skromno, poput svih svojih građana.
Ali kao premijer, nikad nije bio udaljeniji od njih.
I može ovo taksiranje norveškog premijera biti jeftin, koliko god uspješan predizborni trik, ali svejedno demonstrira razliku između skandinavskih i hrvatskih političara.
Dovoljno je samo zamisliti Zorana Milanovića za volanom taksija.
Ali, na stranu sad sve ono što bi nas u tom taksiju čekalo, od neugodne šutnje, preko nemuštih parola do uvrijeđenog durenja na svaku kritiku, jedno nas pitanje ipak najviše muči: tko bi se uopće usudio sjesti u Milanovićev taksi?
