U samo jednom danu, na samo jednom mjestu, u samo par sati razmaka, vidjeli smo kako se životna besperspektivnost u Kninu pretvara u nacionalističku mržnju.
Scena prva. U prigodnom programu povodom jučerašnjeg obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti, HTV je emitirao prilog o mladima u Kninu. Uglavnom rutinski, čime se bave i kakva im je perspektiva. Posve očekivano, veliki broj ih najavljuje odlazak iz Knina, grada koji troši milijune na crkvu, muzej i gradsku vlast.
Jedan je mladić, upozorava novinarka, ipak imao sreće. Dobio je posao. U gradskoj upravi.
Scena druga. Iste večeri, na koncertu Marka Perkovića Thompsona, masa od nekoliko desetaka tisuća ljudi složno viče "Za dom spremni", a u prvim redovima mladi golobradi tinejdžeri, oni koji se pripremaju za odlazak iz Knina, zapjenjeno urlaju "Ubij Srbina".
I tako, u samo jednom danu, na samo jednom mjestu, u razmaku od samo nekoliko sati, imali smo dragocjenu mogućnost vidjeti kako se životna besperspektivnost pretvara u iracionalnu mržnju.
Kako očaj hrani radikalizam. Kako se neizvjesnost, nesigurnost i strah za vlastitu budućnost pretvaraju u plodno tlo za nacionalističko zlo.
Folklorno zlo
I dok se može s rezervom prići ostalim popratnim, gotovo folklornim manifestacijama Oluje - Šešeljevim paljenjem hrvatske zastave u Beogradu, Vučićevim i Nikolićevim skandaloznim napadima na hrvatsku vlast, pa onda i političko-rasističkim lamentiranjima Đure Glogoškog, kao i ritualnim Thompsonovim hranjenjem uspjenjene mase - scene mladih iz Knina izazivaju jezu.
Ne zato što nisu već viđene ili očekivane, ima toga na svakom stadionu i na svakoj kvartovskoj klupi nakon dvije litre pive, već zato što otkrivaju koliko je to zlo duboko ukorijenjeno. I upozorava da ćemo u idućih dvadeset, trideset, pa i više godina morati s time živjeti.
Ti mladi, rođeni u 21. stoljeću, zatrovani su iskrivljenom verzijom hrvatstva i kontaminirani patološkim oblikom domoljublja. Proglašava ih se dobrim Hrvatima koji moraju glasati za jedinu hrvatsku opciju, HDZ, nasuprot svima ostalima koji su "nehrvati", "izdajice i teroristi", hrvatski izrodi koji "ne vole Hrvatsku".
Srbi su pritom , u jučerašnjoj verziji minhenske pivnice na otvorenom, upotrijebljeni tek kao ritualne mete te mržnje, kao što su to bili i Židovi u Njemačkoj. Predmet homogenizacije i izvor motivacije.
Pravi neprijatelji su svi drugi i svi ostali. Svi koji ne slijede jednu stranku i jednu ideologiju.
Oni protiv kojih se, kako je poručila s koncerta Josipa Rimac, kreće na idućim izborima.
Događanje naroda
To je bilo pravo "događanje naroda", naroda koji slavi tako što viče "Ubij Srbina" ili pjeva "Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi četnika iz Knina", kako se to čulo u Rijeci na prosvjedu Armade protiv predstave Olivera Frljića.
Kamo sreće da je to pretjerivanje.
Kamo sreće da to ne vodi onome o čemu je prije nekoliko mjeseci, u emisiji Nedjeljom u dva, govorio Marijan Gubina, žrtva Domovinskog rata, mladić koji je zajedno s obitelji bio žrtva zlostavljanja srpskih pobunjenika, a sada upozorava da bi se ta mržnja mogla ponovno vratiti.
S jedne strane, kaže on, mlade generacije hrvatskih Srba pate pod kompleksom ratnih zločina svojih očeva, dok se mladi Hrvati šopaju podsjećanjem na te zločine.
"Neupitno je da je naš stil života nasilje", kazao je Gubina. "Ovim stilom života uopće nije upitno hoće li biti novog rata. Bit će sigurno rata i sigurno će Hrvati biti agresori. Izmanipulirat će nas je ne razmišljamo i jer živimo taj nasilnički stil života".
A onda vidimo djecu u Kninu kako urlaju protiv Srba i njegove riječi najednom zvuče uvjerljivo.
Plodno tlo.
Mladi bez posla i budućnosti, u opljačkanoj zemlji, s kriminalnom i korumpiranom politikom na jednoj i nesposobnom vlasti na drugoj strani izborne vage, u atmosferi huškanja i podjela, brutalne retorike i nasilničkih parola, zarobljeni u 41. ili 91., postaju plodno tlo za novo širenje mržnje.
Najveću odgovornost za to snose cinični lideri HDZ-a, u suradnji s Katoličkom crkvom.
Ali ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se ova vlast, na čelu s konformistom Zoranom Milanovićem, protiv toga ne želi ili ne zna boriti.
Još gore, nastoji iz toga politički profitirati.
U atmosferi podjela koju forsira Karamarkova družina predstavlja se kao jedina alternativa nasuprot bujajućem radikalizmu i nacionalizmu.
Šutnja je zlato
Vjeruje kako je dovoljno o svemu tome šutjeti ili tek se prigodno oglasiti - kao premijer s mjesec dana zakašnjenja o navijačkom skandiranju "Za dom spremni" - pa da stvari na izborima sjednu na svoje mjesto.
A kad se tome pribroji relativiziranje i marginaliziranje antifašizma, nedopustiv utjecaj Crkve na školski sustav, neuvođenje građanskog odgoja u školama i oportunističko podilaženje desnici, jasno je da i ova vlast snosi dio, makar neizravne odgovornosti za eskalaciju mržnje i radikalizma.
To nije zdravo društvo. To nije zemlja sa zdravom perspektivom.
Ako je točna ona Titova da "na mladima svijet ostaje", bojimo se i pomisliti kakav će to svijet ostati na mladima s Thompsonova koncerta.
