"Najljepša božićna priča je već ispričana, ona o golubovima..."
Maje su predvidjele sve dobro, ali bile su krivo shvaćene. Što se tiče sporta, mislile su na smak pameti, a ne svijeta. Božićna priča se već dogodila, to tek sad znamo
Pokušavao sam se sjetiti neke sportske priče koja bi bila božićna, u onom smislu u kojem su stari filmovi Franka Capre božićni - uz poneku suzu dobri momci na kraju pobjeđuju i u zagrljaju su platinaste plavuše. Avaj, ovaj prosinac ne nudi takve priče, kao da su se Maje pobrinule za koncentraciju bizarnosti pred smak svijeta, svima popustile kočnice, sve ludo, ništa božićno.
Od dječje igre pokvarenih telefona na relaciji Balić-Goluža-Gobac, kao da se sve to nije moglo izvesti i elegantnije, “ne želim više igrati, hvala doviđenja”, “ne želimo ga zvati, hvala, doviđenja”, preko mogućeg povratka boksu Željka Mavrovića, Šake sa Srednjaka, koji odustaje od pacifističkog programa “tko tebe šakom, ti njega kruhom”, do slomljenog penisa ultimate borca Raya Elbea, koji publiciranjem fotki oštećenog objekta pokušava sakupiti novac za bolničke troškove. Možda su Maje upravo ovo i predvidjele, ali je sve bilo krivo protumačeno - smak svijeta je zapravo smak pameti.
Konjunkcija planeta znači i disjunkciju zdravog razuma. Tako se i božićna priča zapravo dogodila debelo prije konjunkcije, samo što je tada nismo prepoznali kao božićnu. Giovanni Cernogoraz pojavio se niotkuda, barem za nas laike u percipiranju glinenih golubova, uzeo je olimpijsko zlato, i vratio se kući. Paparazzi ga ne vrebaju jer ne bi imali što uhvatiti, njegovih četrdeset fotki zamijenilo je četrdeset milijuna fotki onih koji nisu i neće osvojiti zlato, ali uvijek imaju nešto za (po)kazati javnosti. Takvu priču ni Frank Capra ne bi smislio.
