Je li Ivan Turudić naprosto bio nekompetentan za najveća suđenja u hrvatskoj povijesti ili je perfidno ostavio prostor za poništavanje presuda na Ustavnom sudu?
Krajem 2005. godine tadašnji premijer Ivo Sanader, uz asistenciju Vladimira Šeksa i Luke Bebića, vršio je pritisak na ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt da pod svaku cijenu imenuje Ivana Turudića predsjednikom zagrebačkog Županijskog suda.
Prema svjedočenju same ministrice, Sanader ju je satima nagovarao da imenuje Turudića jer je on - "naš dečko". "Valjda HDZ-ov", nagađala je tada Škare Ožbolt.
Ona je taj pritisak svejedno odbila, pa ju je Sanader zauzvrat smijenio.
Ovoga tjedna, deset godina kasnije, zbog propusta suca Ivana Turudića na suđenjima za Hypo i Ina-MOL Ustavni sud poništio je dvije njegove presude protiv Ive Sanadera.
Suđenja se vraćaju na početak, Sanader planira uskoro izaći na slobodu, a umjesto da se postavi pitanje kako takav sudac može i dalje biti predsjednik Županijskog suda, Turudiću se "za kaznu" smiješi mjesto ministra pravosuđa u vladi Tomislava Karamarka.
Režimski sudac
"Nisam nikakav režimski sudac, sačuvaj Bože", branio se jednom prilikom Turudić. "To me vrijeđa i mislim da bi o svakom sucu trebale govoriti njegove presude".
A nakon što su mu dvije presude, najvažnije u njegovoj karijeri i najslavnije u hrvatskoj povijesti, pale na Ustavnom sudu, Turudić prkosno najavljuje da bi "opet sudio Sanaderu".
E pa nadajmo se da neće.
Jer, iza ovoga što se sada dogodilo, a u što je doista bilo teško povjerovati, da će Sanaderu biti poništene obje pravomoćne presude, mogu se kriti dvije stvari.
Odradio posao?
Ili je Turudić vrlo perfidno u svojim presudama ostavio prostora za njihovo naknadno poništenje od strane Ustavnog suda (i u suradnji s tim sudom) za kojeg se odavno smatra da je pod kontrolom HDZ-a, i to baš u trenutku kad je njegov prijatelj Vladimir Šeks preuzeo ulogu savjetnika nove predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, čime se dokazao kao "naš dečko".
Ili je, u benevolentnijoj varijanti, Turudić počinio kardinalne greške zbog kojih su srušene Sanaderove presude, potvrdivši time kako nije kompetentan voditi tako zahtjevna suđenja.
S koje god strane gledali, ovo poništavanje presuda Sanaderu teška je sramota za hrvatsko pravosuđe.
U prvom redu za suca koji je još šest godina prije suđenja bio debelo kompromitiran svjedočenjem o tome kako su Sanader, Šeks i Bebić kao tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, intervenirali za njegovo imenovanje, i to navodno kao zahvala za odrađeno suđenje Hrvoju Petraču.
I koji je napokon, odlukom HDZ-ova ministra pravosuđa, još kao vršitelj dužnosti preuranjeno zasjeo na čelo Županijskog suda u Zagrebu, taman prije nego što se prihvatio politički najosjetljivijeg suđenja bivšem premijeru Ivi Sanaderu.
Kojega je baš njegov prijatelj Vlado Šeks izbacio iz HDZ-a.
Još jedna blamaža
Drugačije očito nije moglo završiti. Ispala je to još jedna Turudićeva blamaža.
Nažalost, to više nije iznimka nego pravilo. Ne samo njegovo nego čitavog pravosuđa.
Prema izvještaju pučke pravobraniteljice Lore Vidović upućenog ovih dana Hrvatskom saboru, "hrvatski građani iznose ogorčenje stanjem u pravosuđu i navode kako su presude donesene nakon površno provedenog postupka i temeljem površne ocjene dokaza, na način i pod okolnostima koje ne odražavaju ni poštivanje zakonitosti ni jamstva pravičnog suđenja".
A u to se uklapaju i Turudićeve presude Sanaderu.
Ruku pod ruku
Nakon svega što se o sucu Turudiću zna, doista se teško odlučiti između njegove nekompetentnosti i podobnosti. Tim više što one u ovoj zemlji oduvijek idu čvrsto ruku pod ruku.
Ili kako se zapitao Igor Kolman, saborski zastupnik HNS-a: "Je li do ukidanja (presude) došlo zbog grešaka ili je do grešaka došlo zbog ukidanja?".
Imajući sve to u vidu, jesu li onda najveća suđenja u hrvatskoj povijesti, ona o kojima je ovisilo primanje Hrvatske u EU, njezin međunarodni ugled, kao i ugled pravosuđa među hrvatskim građanima, smjela dopasti u ruke takvom sucu kao što je Ivan Turudić?
Sucu koji se ponaša kao političar, govori kao političar, koketira s političkom funkcijom ministra pravosuđa, ovisi o politici, druži se s politikom, napreduje s politikom, kompromitira se uz politiku. Pa je i za tu politiku u najosjetljivijem trenutku odradio i to politički najvažnije suđenje izbačenom predsjedniku HDZ-a.
Odgovor: ne da nisu smjela, nego su očito morala.
"Što uopće znači biti režimski sudac", pitao se jednom prilikom. "Da oslobađam pripadnike političke nomenklature? Pa nađite mi jednu takvu moju presudu".
Možda ih ne oslobađa, ali dvije najvažnije su mu pale. Možda nije režimski sudac, ali računa na napredovanje uz podršku režima. Čak i na konto presuda, kakva je bila ona Hrvoju Petraču.
I možda Turudić odbija biti režimski sudac, ali zauvijek će ostati upamćen kao "naš dečko".
