Kao dijete sam imala običaj uzeti dnevne novine, odmah okrenuti na stranice s osmrtnicama i dugo ih proučavati. "Ajde, slobodno se zgražajte."
Ne odbacujte sjene, one vam u životu trebaju kao i svjetlo
Odmalena u meni postoje nekakvi sjenoviti predjeli koje pomno čuvam i u koje se povlačim uvijek kad mi treba isključivo društvo mene same. U tim sam predjelima uvijek pokušavala mislima dohvatiti svjetove izvan ovog opipljivog, razložiti stvari koje su me plašile, prepoznati uzroke i potencijale tuge i svega onoga što ljudi obično smatraju negativnim i nepoželjnim. Proučavanje osmrtnica bio je samo jedan dio procesa proučavanja sjena koje padaju na ljudske živote.
Svoje sjene nikad nisam odbacivala – one su mi trebale jednako kao i moje svjetlo da bih bila vidljiva u ovome svijetu.
Sve što me u životu boljelo donijelo mi je zapravo puno dobroga. Ljepota je tu dobrim dijelom zbog svega onoga što naučimo u kišnim i blatnjavim danima. Svi oni događaji koji bacaju sjenu na život mogu nas učiniti lijepima, kao i svjetlo. Sve ovisi o načinu na koji koristimo svjetlo i sjenu dok skiciramo sebe i svoj život.
Cijela poanta je valjda u tome da, dok iz dana u dan vježbaš biti što bolji u življenju života, istovremeno spretno pokušavaš dočekati sve ono što ti život neplanirano dobacuje.
Sjećam se jedne priče o magarcu koji je upao u bunar u kojem nije bilo vode. Njegov čovjek zaključio je da mu se jednostavno ne isplati mučiti oko izvlačenja jadne životinje jer je ionako već umoran i star pa ga je odlučio živog zakopati. No kako je čovjek ubacivao zemlju u bunar, magarac bi ju svaki put stresao sa sebe i stao na nju, tako da je uskoro došao do samog vrha bunara, iskočio i pobjegao od smrti.
Što god da život baca na vas, iskoristite to kako biste se popeli više i pronašli svoju slobodu.
U danima svjetla uživajte u toplini života, a u danima sjena ne zaboravite da bez njih ne biste postojali takvi kakvi jeste, niti bi svjetlo imalo onaj učinak i snagu koju ima dok pleše sa sjenama.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Zovem se Ivana Gložić i autorica sam bloga Naranča na kojem uglavnom pišem o svakodnevnim nastojanjima i neodustajanjima, ali i o onima koji ovaj svijet nastoje učiniti boljim mjestom za život. Zašto Naranča? Zato što simbolizira radost. Osim na blogu, možete me pratiti i putem Facebooka.
Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista
Tko je Ivana Habazin? Izgubila je oca kao beba i prošla pakao, htjela je biti časna sestra...
Ilona skinula zaručnički prsten u 'Ljubav je na selu': 'Ivice, dobio si tri prilike i sve tri si zeznuo!'