Ne trebamo se slatko smijati glavaševcima, već Milanoviću

Ivo Josipović se slatko nasmijao Vladimiru Šišljagiću i HDSSB-u. 

Kaže da im se smije i cijela Hrvatska zato što su tri dana prije izglasavanja ustavnih promjena (privremeno) povukli svoju podršku.

Ali kad smo već kod toga, sačuvajmo par osmijeha i za Zorana Milanovića. Možda čak i grohot ili dva.

Jer, on je taj koji je sadio tikve s Glavaševom strankom. On je sve podredio izmjeni Ustava prije prvog siječnja kako bi preduhitrio stupanje na snagu Lexa Perković, putem je izgubio jednog svog zastupnika, Josipa Kregara, kao i podršku dobrog dijela ljevičarske javnosti, a onda ga tri dana prije izglasavanja HDSSB ostavi na cjedilu.

Pa to je da umreš od smijeha.

Osvetnički motivi

Josipović, naravno, ima svoje privatne motive za slatki smijeh. Osvetničke, kakve bi druge. Jednostavno se morao napiti krvi glavaševcima jer su ga prozvali da se nepozvan gura u promjene Ustava, a sada oni sami odustaju od onog što su obećali.

Ali to su Milanovićevi partneri. Na takvima je premijer gradio podršku ustavnim promjenama. S takvima je trgovao. Takvima je obećavao uvođenje pojma regije u Ustav, a svom zastupniku Kregaru je mjesecima odbijao odgovoriti na njegove sugestije o teritorijalnom preustroju Hrvatske. I Josipovića potpuno izbacio iz jednadžbe. Naprosto mu nije bio potreban.

I tko je onda na koncu ispao glup: Šišljagić, Glavaš ili Milanović?

Naravno, HDSSB se osramotio, vadeći se na dijelove ustavnog nacrta u čijem je sastavljanju i sam sudjelovao, nudeći nesuvisla obrazloženja o privremenom odustajanju i tražeći nekakvu odgodu, kao da u njoj mogu otkriti nešto novo. Osim kupiti vrijeme.

Ali iskreno, od njih nitko nije ni očekivao ništa bolje.

No, kako je ova priča o ustavnim promjenama od početka bila farsa, red je da se kao farsa privede kraju. Ustav je ovdje ionako sporedan i služi samo za politikantsko prepucavanje.

Spašavanje udbaša Perkovića

Sve je počelo kao spašavanje Josipa Perkovića, nastavilo se kao premijerova osveta Karamarku i Crkvi, a pretvorilo u iznuđene i netransparentne ustavne promjene čija je procedura, a dijelom i sadržaj, redom zgrozila predsjednika Josipovića, ustavnog stručnjaka Branka Smerdela, Josipa Kregara, HHO, pa tek onda HDZ i političku desnicu.

Glavaševa stranka najprije se željela napiti krvi HDZ-u tako što bi podržala ustavne prijedloge kojima se glavna oporbena stranka protivi i putem se ogrebati za poneki ustupak, da bi se najednom predomislila jer ne želi stati na put desničarskom referendumu o ćirilici.

Međutim, glavni gubitnik ovdje je ipak Zoran Milanović. 

Ne samo da mu je propao plan da do prvog siječnja, prije stupanja na snagu Lexa Perković, ukine zastaru na teška ubojstva i tako otvori mogućnost da se Josip Perković zadrži u Hrvatskoj, umjesto da se izruči Njemačkoj, već bi mogao dio daljnjeg izgubiti i ključan politički alat u borbi protiv referenduma o ćirilici.

Slabost premijera

I još gore, u ključnom trenutku demonstrirao je političku slabost: ne samo što se tiče tako važne teme kao što je promjena Ustava, već i pred očima javnosti, a naročito klerikalne desnice. 

Htio je biti lider, a ispao je gubitnik. Premijer kojeg može preveslati tko god hoće, političar koji gubi vjerodostojnost u komplotu s glavaševcima, koji se tijekom ovih pregovora posvadio s onima koji su ga podržavali, da bi onda i tu bitku izgubio. 

I osim što će ostati upisan u politološke udžbenike kao premijer koji je dva dana prije izglasavanja maknuo ustavne promjene s dnevnog reda Hrvatskog sabora, Milanović je opet demonstrirao najgoru osobinu za političara: nesposobnost. 

Nesposoban je promijeniti Ustav u planiranom roku, zbog te nesposobnosti trebamo se pribojavati da neće uspjeti zaustaviti referendum o ćirilici, a pokazao je da nije sposoban čak ni za običan komplot s Glavaševim HDSSB-om.

Možda se Ivo Josipović na Pantovčaku slatko smije, ali cijela ova priča izaziva tešku gorčinu. 

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku