Neće više pomagati igračima: Zdravko, držim Vas za riječ...

Derbi u domu ''najvećeg hrvatskog nogometnog kluba'', kako to uoči svake utakmice naglasi službeni spiker na Poljudu Vedran Očašić, i ovoga puta opravdao je epitet ''najvećeg domaćeg sportskog događaja''. Vidjeli smo vrlo solidan nogomet za domaće prilike, mušku, otvorenu utakmicu bez previše grubosti i što je za derbije karakteristika, bez krupnijih sudačkih previda koji utječu na rezultat. Na Poljudu su, treba li to naglašavati, tribine opet bile krcate, navijači su kreirali prekrasan dekor, a sve je bilo dodatno začinjeno pobjedom Hajduka i novim junakom derbija - Marijom Pašalićem. Dovoljno da navijače Hajduka opet zahvati euforija. 

Pobjeda u derbiju kao rukom je prebrisala sve probleme koje pritišću klub. Do jučer su svi pričali samo o financijskim problemima, proklinjali gradonačelnika Ivu Baldasara jer usmjerava klub ka prodaji, a predsjednika Marina Brbića jer nagovara Pašalića da prihvati ponudu Catanije i spasi klub. Danas, danas na jutarnjim kavicama dominiraju druge teme. Hvali se Tudorov dobar rad i mudrost, hvali se zalaganje igrača, Pašalićev talent, rekordan broj pretplata... I svi već vide Hajduk u borbi za naslov prvaka. Split je takav, od tragedije do euforije, od psovke do tapšanja po ramenu, dijeli vas tek jedna pobjeda nad najvećim rivalom.  

Ali nije to samo Split. Euforiji su podložni i igrači. Kako drugačije pojasniti da su ove sezone najbolje igre prikazali baš protiv najboljih. Deklasirali su i Split i Lokomotivu i Dinamo, tek se Rijeka provukla s remijem. Jasno je da su kod mladih igrača oscilacije očekivane, no ako se može pobjeđivati najbolje, onda se i protiv onih slabijih mora davati sve od sebe. One najveće od prosječnih dijeli kvaliteta ali i ''glad za pobjedama'', a to nekim Tudorovim igračima nedostaje. Baš kao i igračima Branka Ivankovića. 

I dok je Zdravko Mamić iz zadnjeg reda svečane lože, gdje su ga čelnici Hajduka posjeli ''po kazni'', gledao feštu igrača i navijača Hajduka, koji su zajedno pjevali: ''Nije u šoldima sve...'' sigurno je u sebi ponavljao rečenicu koju je prije tridesetak godina na istom mjestu izgovorio legendarni Mladen Delić: ''Ljudi moji, pa jeli to moguće''. Složio je vrhunsku momčad, stvorio im vrhunske uvjete za rad, doveo vrhunskog trenera, te ih sve skupa masno platio. I to unaprijed. 

I onda se s tom njegovom mega momčadi poigravaju igrači koji mjesecima nisu vidjeli plaće, koji treniraju na ''pješčanoj livadi'', čiji je trener najmlađi u HNL-u, a sve garnirano fanatičnom podrškom navijača. Sigurno se upitao i jeli bilo pametno dovesti Ivankovića, jeli pogriješio što je isplatio premije i plaće unaprijed, jeli morao kupiti još jednog stopera, vrijedi li taj Alen Halilović doista deset puta više od Marija Pašalića...

I nije ni čudo da im je izgovorio sve što im je izgovorio. No u moru njegovih izjava nakon derbija, jedna je prošla relativno nezapaženo, a po meni ima posebnu specifičnu težinu. Poruka je to: ''Od sada su igrači prepušteni sebi i treneru, ne mogu više računati na moju pomoć''. Ako je Zdravko mislio na isto ono na što i ja mislim, odnosno, na što misli većina ljubitelja nogometa u Hrvatskoj, onda bi do kraja prvenstva doista mogli gledati zanimljivu utrku za vrh ljestvice. Zdravko, držim Vas za riječ!