Nekoć je bio državni prijatelj br. 1, a sad je postao neprijatelj

Od samostalnosti Hrvatske, tko god bio na vlasti, želio se svidjeti Ivici Todoriću. Franjo Tuđman je omogućio prvo širenje, a kasnije su političari samo s hvalospjevom pričali o postignućima obitelji. I kad je trebalo, malo su pomogli, bilo da zažmire na rokove plaćanja, bilo da presjeku koju vrpcu ili dodijele koje zemljište. Todorić je zaista uz sve svoje mane ulagao, širio proizvodnju, spasio tvrtke u Baranji, pa je to bilo dovoljno da se zažmiri na neke druge stvari. Nije bilo ni riječi o tome da se Todorić previše izlaže kreditima ili da prijeti bilo kakva opasnost, a za male dobavljače koji su kukali nitko nije mario. 

Sad, kad su bankari, predvođeni Rusima, preuzeli stvar u svoje ruke, odjednom se priča samo o lošim stvarima. Divno je pred izbore došlo udariti najvećeg poslodavca u Hrvatskoj. Pa tako sad imamo kaznene prijave, a HDZ i Most novim zakonom spremaju potpuno razvlaštenje Todorića u Agrokoru. Iako su banke već to uradile, sad stiže država i politika na bijelom konju koja će spasiti i radnike i dobavljače te tako zaštititi već čuveni nacionalni interes. 

Takav pristup tipičan je za Hrvatsku. Šuti, trpi, plješći, a kad voljenog vođu netko drugi udari i sruši, onda udari nogom i viči da si ti već godinama upozoravao na njegovo ponašanje. Ali te, eto, nitko nije htio slušati. Završili su slično i voljeni vođe u strankama. Todorić je u široj javnosti postao neomiljen upravo zbog dojma da ga štiti politika, a on drži političare u šaci. On je čovjek koji je iz svojeg dvorca vukao sve konce. 

Naravno da Todorić nikad nije bio tako svemoćan, ali je svojom razgranatom mrežom poduzeća i interesa imao utjecaj u brojne pore života i politike. Umjesto idolatrije ili sadašnjega gaženja, prema njemu se trebalo odnositi kao i prema svim ostalim poduzetnicima. S uvažavanjem što je učinio, ali ne savijati zakone za njega. 

Valjda će nakon Agrokora izvući pouku.