Ili potpuno nerealni. Ili ja krivo shvaćam koncept strahovanja zbog nečega.

Razumijem da se netko boji nečega, jer je imao loše iskustvo s time. Ali nekako mi se čini da se ljudi boje stvari koje uopće nisu dio njihovih života i za koje su vrlo male šanse da će ih ikada iskusiti. To ne razumijem.

Za mene je strah nešto konkretno. Nešto čega se bojiš u određenoj situaciji, nešto što ti se stvarno može dogoditi. Zato mi je teško poistovjetiti se s ikojim od ovih “najpopularnijih”.

Krenimo redom.

Strah od javnog nastupa

Radiš li posao koji zahtijeva govor pred gomilom ljudi? Jesi li predsjednik neke stranke/udruge/organizacije zbog koje povremeno moraš odraditi javni nastup? Imaš li ikakvih razloga očekivati da ćeš ikada u životu morati održati govor?

Ako je odgovor na sva pitanja “ne”, koji kurac te ima biti strah od javnog nastupa?

Strah od letenja

Nikad u životu nisi letio, nemaš nikakvu želju niti potrebu putovati izvan Europe, nema apsolutno nikakvog razloga da se ikada nađeš u avionu. Ali kad te netko pita čega se najviše bojiš, ti kažeš “letenja avionom”. Zašto?

Strah od zmija

Proveo sam ljeta i ljeta kod bake i dede na selu, pentrao se po brdima i drvećima, zalazio u najgušće šikare. Vidio sam dvije zmije u svojih 32 godine postojanja. Naravno, ne računajući zmije u Zoološkom vrtu. Di ti živiš da su ti zmije najveći problem u životu?

Zašto nitko nema fobiju od vukova ili medvjeda? Kad te medvjed opandrči šapom posred face, protiv tog nema protuotrova.

Kad smo god životinja, znaš čega se stvarno trebaš bojati? Ogromnog pomahnitalog pijetla. Kad si klinac od 9-10 godina i pijetao te uzme na zub, jeb’o si ježa. To đubre će te naganjati dok ne kloneš i iskljucati ti noge do krvi. Pijetao, ne jež.

Strah od smrti

Okej, prilično je izvjesno da ćemo svi osim Keith Richardsa i Josipa Manolića jednog dana umrijeti. Baš zato što je izvjesno, nema smisla bojati se toga.

Ne možeš ništa napraviti u vezi smrti. Koja je onda poanta? Ja ponekad razmišljam o smrti, ali ne mogu reći da je se bojim. Više je to onako, filozofski. Ne hodam ulicom s mišlju “što ako umrem danas”. Ili se probudim ujutro i pomislim: “Jednog dana ću umrijeti. Strah me je.”

Kad smrt dođe, dođe. Do tog trenutka, idemo iskoristiti vrijeme najbolje što možemo, a ne trošiti ga na očajavanje nad stvarima na koje ne možemo utjecati.

Znaš čega se trebaš bojati? Situacija u kojima će ti se smrt činiti kao blagoslov.

Gore navedeni strahovi su samo neki koje ne razumijem. Agorafobiju uopće ne kužim. Klaustrofobiju nemam, ali shvaćam zašto je drugi imaju ako se nađu u uskom zatvorenom prostoru. Arahnofobija mi je urnebesna. Kužim da ti se pauci gade, ali da se bojiš kućnog pauka? Pa manji je od tebe.

Strah od samoće? U životu se nisam osjetio usamljeno pa se ni s tim ne mogu poistovjetiti. S Netflixom, knjigama, i birtijama nikad nisi sam.

A tek neke bizarne fobije? Strah od sunca, vode, odjeće, stopala, vrpce, oblaka, cvijeća, Pape (?!), pitajbogačegasvene… Popis fobija ide u nedogled. Je l’ postoji išta na ovom svijetu a da nema bar jedna osoba koja će reći “ja se toga bojim”?

I onda sam se zapitao: Čega se ja zapravo bojim? Jer ništa od ovog navedenog me baš ne muči u životu.

Nakon malo razmišljanja, shvatio sam da su moji strahovi još bizarniji nego bilo što od ovoga što sam naveo. Čak nemaju niti znanstveni naziv. Ali su ipak realni.

Strah od prestanka rada aparata za šišanje usred šišanja

Već neko vrijeme si kosu šišam sam. Jednom mi se dogodilo da mi je usred šišanja, kad mi je pola glave imalo dužinu kose 3 milimetra, a druga polovica glave 3 centimetra, prestao raditi šišač. Jednostavno je krepao.

Ispostavilo se da se zaštopao s kosom pa ga je samo trebalo malo očistiti. Taj put je sve završilo dobro, ali dobrih pola sata sam bio u panici da se neću moći ošišati do kraja.

Naravno da sam razvio fobiju. Što ako mi jednom usred šišanja aparat krepa za pravo i ne mogu ga pokrenuti? Ili nestane struje? Morao bih ići kod frizera izgledajući kao debil. To je realan strah.

Strah od osoba koje misle da su smiješne, a nisu

Imam kolegu s kojim radim već 10 godina. U tih 10 godina ni jedan jedini put iz njegovih usta nije izašlo nešto što bi se barem približno moglo okarakterizirati kao “smiješno”. Taj isti kolega mi je u tih 10 godina ispričao oko 11 tisuća viceva.

To su uglavnom bili komplicirani vicevi od koji su neki na papiru bili i smiješni, ali su u njegovoj izvedbi trajali 15 minuta jer bi se on negdje u sredini pogubio pa ne bi znao gdje je stao ili kako vic ide dalje. Ili bi prvo ispričao sredinu vica, pa početak, pa kraj.

Naravno da sam razvio fobiju. Svaki put kad sam u prostoriji s tim kolegom, mene je strah da mi se ne obrati s riječima “e, slušaj ovaj vic”. To je realan strah.

Strah od ljudi koji dijele detalje o svojim zdravstvenim problemima

Sjediš u vlaku. Pored tebe se sjedne potpuni stranac koji iz nekog razloga krene pričati o tome kako nitko nema veće kurje oči od njega.

– Sad ću ti ih ja pokazati da ne misliš da pretjerujem.
– Stvarno ne treba, vjerujem vam.
– Ne, ne, ovako nešto nisi još nikada vidio.

Naravno da sam razvio fobiju. Kad god netko krene pričati o svojim zdravstvenim problemima, mene je strah da će mi pokazati svoje gnjusne simptome. To je realan strah.

Strah od toga da se debeli dlakavi frajer pored tebe skine gol do pasa

Na koncertu si u zatvorenom. Dvorana je dupkom puna. Ljeto je. Iz nekog razloga, uvijek se nađe nekolicina uber dlakavih frajera od 140 kila koji imaju potrebu skinuti se goli do pasa. Izgledaju kao da su oderali mrkog medvjeda i zalijepili si njegovo krzno na leđa i prsa.

Onda krenu skakati, i nabijati se na ljude iza i ispred sebe. Sa svojim znojnim, dlakavim, tijelima. Teško je pobjeći od njih jer je gužva a oni su posvuda.

Naravno da sam razvio fobiju. Kad sam na koncertu i pored mene se nađe gojazni frajer kojemu dlake vire iz majice, strah me je da se ne skine i krene skakati. To je realan strah.

Strah od cajki u autobusu

Vozim se 7 sati u autobusu. Cajke svih vrsta i oblika zavijaju. Vozaču razdiru srce, a meni mozak.

Naravno da sam razvio fobiju. Svaki put kad ulazim u bus, bojim se da ću kod vozača primijetiti CD “Boban Rajović mix”. To je realan strah.

Strah od bombonijera

Jelo mi se nešto slatko, a u stanu sam imao jedino bombonijeru koju sam par dana prije dobio na poklon.

Bila je to jedna od onih miksanih u kojima ima svih boja i oblika. Samo da nisu sve od marcipana ili s alkoholom, pomislio sam. Takve ne mogu smisliti.

Probam prvu, marcipan. Probam drugu, marcipan. Treću, marcipan. Svaka jebena čokoladica unutra je bila od marcipana. Od njih 30! Nisam zadovoljio svoju želju za slatkim, a sad je ne mogu ni proslijediti!

Naravno da sam razvio fobiju. Svaki put kad dobijem miksanu bombonijeru, strah me da ću se naći u situaciji da nema ništa drugo slatkoga u kući i da ću onda otvoriti bombonijeru u kojoj ni jedna nijedna čokoladica neće biti fina. To je realan strah.

Strah od prolaska sa ženom pored Zare

Hodam Ilicom sa ženom i prolazimo pored Zare. Ona bi ušla nešto pogledati. 5 minuta maksimalno. Izlazimo sat vremena kasnije s 900 kuna robe. Ona sa širokim osmjehom, ja kompletno mokar od znoja. (Koji vrag je s svim tim grijanjem u dućanima s robom?)

Naravno da sam razvio fobiju. Svaki put kad prolazimo pored Zare, mene je strah da ne čujem “samo da isprobam jednu haljinu.” To je realan strah.

To su samo neki od fobija koje ja imam. Jer su stvarne, jer se itekako mogu dogoditi, jer se suočavam s njima redovito. Toga se treba bojati. Neugodnih situacija koje te čekaju svaki dan, a ne nekakvih stvari koje će ti se jednom ili nijednom dogoditi u nekoj dalekoj budućnosti.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru: 

Moje ime je Leon Zrile. U slobodno vrijeme bicikliram, gledam filmove, i čitam knjige. O svojim pogledima na život pišem na svom blogu Profane misli dok na svojoj Facebook stranici Pseudohumor objavljujem kratke fore, anegdote, i raznorazne bedastoće iz svog života.