Dok Karamarko izaziva sve snažniji prezir javnosti što se jasno odražava na njegovu rejtingu, čelnica pravaša iskoristila je kampanju da pokaže biračima da zna što želi
Nismo očekivali da ćemo ovo opet vidjeti. Barem ne tako brzo.
U izbornom stožeru HDZ-a opet se slavila izborna pobjeda, opet su svirale tamburice i dijelili se poljupci, stiskale šake i prijetilo "povratkom iz ponora". I sve to samo godinu i pol nakon teškog poraza na parlamentarnim izborima, nakon što je protiv stranke podignuta optužnica zbog korupcije, nakon svih afera, skandala, gospodarske, društvene, političke i svake druge propasti kojoj je kumovao HDZ.
I evo ga sada, opet slavi pobjedu.
Ali razloga za slavlje baš i nema. Ovaj trijumf u manjoj je mjeri odraz političke snage samog HDZ-a. Ne samo zbog činjenice da je glavna pobjednica na njegovoj listi čelnica pravaša Ruža Tomašić, već zato što je trijumf ostvaren u mizernom odazivu na izbore, što samo znači da je u ovoj kataklizmičkoj oseki glasova na površinu isplivao onaj čiji su birači najmanje apstinirali.
Koliko god HDZ blistao od sreće, ova pobjeda ipak se ne može (barem ne još uvijek) nazivati velikim povratkom, niti se još može uspoređivati s trijumfom Ive Sanadera na lokalnim izborima 2001. godine kao uvertirom za povratak na vlast.
Istina, Sanader je tada također zajahao val desničarske pobune, uzdigao se na splitskoj Rivi i antihaškoj histeriji, kao što je iskoristio socijalnu pobunu i društveno nezadovoljstvo uzrokovano gospodarskom krizom gotovo jednakih razmjera kao i danas.
I tada je SDP-ova vlada pod Ivicom Račanom bila kilava i klimava, zabavljena sama sobom, a ne poslom za koji je dobila mandat raspadom Tuđmanova HDZ-a.
Ali za Sanadera to je bila tek odskočna daska za ulazak u centar, osvajanje neodlučnih glasova, ali i dobrog dijela ljevice koja je podlegla njegovoj europskoj i civiliziranoj retorici.
Danas se Karamarkov HDZ također uzdiže na radikalno desnoj retorici, na temama kao što su ćirilica, boljševici, Srbi i stranci, opet parazitira na općoj klimi straha i nezadovoljstva, na kilavoj i klimavoj vlasti, na depresiji i općem gađenju političkim elitama (svim!).
Međutim, u ovom trenutku on ne nudi novu energiju, nova rješenja i novu nadu, ne gura se prema centru gdje leže pobjednički glasovi, niti osvaja liderskim sposobnostima kakve je imao Sanader.
Karamarko nudi samo još više straha i strepnje.
A lidersku ulogu u ovoj kampanji preuzela je Ruža Tomašić. Dok Karamarko izaziva sve snažniji prezir javnosti što se jasno odražava na njegovu rejtingu, čelnica pravaša iskoristila je kampanju da pokaže biračima da zna što hoće, što su oni znali honorirati.
Prepoznali su u njoj one kvalitete koje su uvijek krasile hadezeove čelnike.
Njihovo biračko tijelo oduvijek se voljelo poistovjećivati s takvim političarima, prije nego s Karamarkom, neovisno o tome što je on u svom pobjedničkom govoru otkrio da je počeo usvajati retoričke vještine svog uzora, Franje Tuđmana.
Falio je samo facijalni grč.
Uglavnom, više nego na svojim kvalitetama, HDZ se danas uzdiže na SDP-ovoj slabosti. Na neuspjehu Vlade, na političkim promašajima Zorana Milanovića - kao što je raskid suradnje s Ivanom Jakovčićem koji mu je odnio pobjedničke glasove - na pogrešnom tajmingu kampanje - koja je zbog nepotrebnih troškova dodatno razjarila građane - na niskoj izlaznosti koja je više odgovarala tvrdokornom i tradicionalno discipliniranom biračkom tijelu desnice.
Ali Milanovićev politički um to nije uspio probaviti.
Nema stoga u redovima HDZ-a previše razloga za slavlje. Nije se stranka toliko "izvukla iz ponora", koliko se SDP uspio sunovratiti u taj ponor.
