Nova BIRTIJA: Laici, znate li čemu u ekipi služi psiholog?

Najviše što laik može, stvarno može, je prepoznati trenera koji naslove osvaja 20 ili 30 godina. Bilo s jednom jedinom momčadi, bilo da ga je život bacao po pet država i deset klubova.

Možeš prepoznati Osima, koji preuzme ekipu u kojoj nitko ne zna štopati loptu, dupli pas im viša matematika. I onda se on može ponašati kao da ga nije briga, osnove su trebali naučiti prije nego što su njemu došli u ruke. A može ih, stare konje, vratiti juniorskim treninzima, naučiti ih tri akcije, i to tako da ih u ponoć probudiš, oni to žmirećki odigraju. Nekad to bude dovoljno za Ligu prvaka. Osim kaže da je trener tu samo zato što se dva čovjeka još mogu dogovoriti, tri nekako, jedanaest nikako. A netko mora odrediti tko će igrati. No dok je lako jedan jedini put vidjeti Kovačića i znati da će biti igračina, za Ćiru mnogi laici ni danas nisu sigurni je li trener, a kako bi onda u prvoj sezoni prepoznali da će trajati do danas?

Drukčije rečeno, da za stolom sjedi pet nobelovaca i da svaki od njih pet za preostalu četvoricu kaže da tko je tim idiotima diplomu dao, a kamo li Nobelovu, kako bi laik znao tko je od njih najbolji? Lako pitanje. Publika bi glasala za onoga koji ima najbolju reklamu. Što se trenera tiče, vukli oni ljudske figure po travnjaku kao Kasparov šahovske po ploči ili nimalo ne utjecali na ishod, najbolju reklamu ima trener koji je sjedio na klupi momčadi koja je nedavno nešto napravila. I sad, posjedneš li za stol ove što traju 30 godina, što su kao najbolji biljaristi godinama najavljivali u koju rupu ide koja kugla, i bi tako, svi se slažu da se razlika pravi na psihologiji. O fizičkoj pripremi, tehnici, taktici, kažu, sve se zna. Međutim, netko od njih zna pripremiti Neymara da ne plače nakon himne, nego tek nakon pobjede u finalu. Ili zna tko to zna. A netko ne zna ni da, koliko god igrače psihološki pripremili klubovi, u repki naprosto moraš imati psihologa.

Na kraju, koliko laika zna čemu, ali doista, čemu, u ekipi ili momčadi služi psiholog?