Pijemo kavu u 11 navečer i onda se čudimo zašto ne možemo spavati. Zbog tog životnog stila propadnemo na fakultetu pa mislimo da bolujemo od depresije, a zapravo smo samo lijeni i neodgovorni.
NIKA OSTOIĆ:
O generaciji koja odbija odrasti i kojoj je za sve kriv sustav
Dejtamo kretene pa se čudimo zašto smo povrijeđeni. Sprijateljujemo se sa zanimljivim ljudima pa na kraju ispadne da su neliječeni šizofreničari. I opet smo povrijeđeni. Završimo sami u mraku slušajući ''Numb'' od Linkin Parka, himnu svih kvazi neshvaćenih teenagera, s tim da imamo 30 godina. Još uvijek nas uzdržavaju roditelji i bakina penzija jer smo zatajili mirovinskom da je umrla.
Žalimo se da nemamo dosta para za izlaske. Najstariji smo u disku i pravimo se da ne primjećujemo da nas je pregazilo vrijeme dok pored nas u WC-u 16-godišnjaci vuku speed. Pijemo pivu ujutro, a jutro nam je u tri popodne.
Žalimo se da nam je život loš, a zapravo smo si sami krivi jer smo odabrali voditi nesređen život. Zapravo živimo kao propale rock zvijezde i uvjetno rečeno - super nam je jer ne radimo ništa, a trebali bismo se postavljati na svoje noge.
No, mi odbijamo odrasti. Govorimo da nas je sistem sjebao. Propast na akademskom planu opravdavamo kao prodaju duše za koju nismo zainteresirani jer mi smo iznad toga. A samo smo lijeni i nemamo interesa za izgradnju vlastite budućnosti. Sve samo zato jer su nam roditelji još živi. I tako u krug.
Bolest naše generacije može se svesti pod nazivnik lijenost. Lijenost i ostali poremećaji generacije X ili Y točnije, ali X bolje zvuči. Iako naši nadobudni roditelji koji nas uzdržavaju umjesto prostoseljačkog naziva lijenčina više vole termin indigo dijete. Zanimljivo je da sva ta navodna indigo djeca misle za sebe da boluju od depresije, a za njih je depresija ono kad se napiješ pa te ponese pjesma i općenito nezadovoljstvo činjenicom da nemaju milijune koji im trebaju za željeni životni stil high class rock zvijezde.
Razmaženi smo, odgojeni s mišlju da smo posebni, a prava istina je da nas većina nije posebna po ničemu već ispodprosječna.
Neki su čak (!) i prosječni, ali bolest zvana lijenost ih je pokolebala te još uvijek sjede s mozgom u trećem razredu svoje bivše ili još uvijek sadašnje večernje srednje škole. Ova generacija si samo daje pretenciozne nazive poput generacije X, a poanta tog nazivlja je u tome da svi za sebe moramo misliti da smo posebni. Posebnost nužno sa sobom vuče i neshvaćenost te se onda time opravdava lijenost i - naravno - zloupotreba alkohola i droge te sve ostalo opjevano u pubertetskim pjesmama gore spomenutog Linkin Parka.
Činjenica da su nam roditelji još uvijek živi, a baka ima penziju bila živa ili već dvije godine mrtva uljujkuje nas u paralelnu stvarnost u kojoj ne radimo ništa nego pijemo pivu ujutro iliti u tri popodne kad je prosječnom indigo djetetu iliti pripadniku veličanstvene generacije X jutro. Svi ti pojedinci iliti čitava jedna generacija propaliteta skrivenih pod otmjenim nazivljem voli misliti za sebe da bi bili uspješni da su u Americi ili pak da su neshvaćeni umjetnici, bilo pisci ili slikari ili jednostavno sportaši pušači marihuane.
Svi oni, ili da kažem svi mi, svi mi naglašavamo da bi bili uspješni da smo rođeni negdje drugdje.
Sve nas je sistem sjebao, a fakultet je za nas prodaja duše i zato se njime ne bavimo ako ne računamo višesatno ispijanje kave u kantini fakulteta. Opet dolazimo do, pogađate, lijenosti. Lijenost, ta veličanstvena zamaskirana, a istovremeno glorificirana bolest naše generacije!
Ja svoju diplomu imam u džepu, ne kurčim se time nego samo kažem, ali - postoji ali - da mi mater metaforički rečeno nije držala pištolj uperen u glavu ja bih isto bila indigo dijete koje život provodi u lokalnoj birtiji prepucavajući se oko cijene shita. Dakle, hvala mama što mi nisi dopustila da budem indigo dijete s 25 godina i prepoznajem se u pjesmama Linkin Parka!
Hvala ti, mama, što si mi objasnila da me pregazilo vrijeme i da nemam više što raditi u disku dok 16-godišnjaci pored mene vuku speed pomiješan s anestetikom i brašnom!
Hvala ti, mama, što mi nisi dala da zatajimo mirovinskom da je baka Kata umrla 2012.!
Osim Linkin Parka, tj. davno prije njega Pink Floyd je sve zasrao s ''We don't need no education, we don't need no thoughts control'' što je bila i ostala himna sve indigo djece koja ne žele učiti jer obrazovanje je prodaja duše podmuklom sistemu koji želi demolirati mlade mozgove. Posebne natprosječne mozgove kako mislimo svi za sebe, a zapravo smo prosječni ili u gorem slučaju ispodprosječni što je, u kombinaciji s lijenošću, dobitna kombinacija.
Pouka ove priče je: nisi indigo dijete, možda se zoveš fensi nazivom pripadnika generacije X, ali ti si samo jedan obični lijeni kurac u sladoledu koji bi da nemaš mamu i tatu tražio kovanice ispod kioska!
A sad me ispričajte, uskoro će ponoć, idem si skuhati kavu.
Mic drop.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Nika Ostoić. Zagrezla u trideste, a misli da ima 17. Ljubiteljica pasa, zaljubljenica u mentol cigarete. Samoprozvani skriboman. Ponekad model. Uzor onima koji traže pogrešne uzore. Trainspotting, ali bez droge. Pratite me na Facebooku.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
Kako se Zubak kladio na naše pravosuđe i nije mogao izgubiti
Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista
Ilona skinula zaručnički prsten u 'Ljubav je na selu': 'Ivice, dobio si tri prilike i sve tri si zeznuo!'