Od kolijevke do groba, najljepše je “Časni sud HDZ-a” doba!

“Falit će ti škola jednom kad ju završiš, vidjet ćeš” - nema osobe kojoj roditelji i učitelji ovo nisu rekli barem jednom. 

“Samo čekaj, plakat ćeš za ovim danima” - prijetili su.

Mislila sam da će se s vremenom sigurno pokazat da su bili u pravu, ali za sad još ništa. 

Mislila sam i da će ovaj osjećaj već prestat do sad, ali meni je i dalje svake godine kad počinje školska godina TOLIKO drago da JA ne moram ić.

Pogotovo kad je kiša.

Današnjim klincima je lakše po kiši - kad sam ja išla u školu, nosile su se one predugačke traperice koje su išle u jako široki trapez, pa sam se u kišnim danima prvo sušila do velikog odmora, a doma se vraćala s nogavicama koje su se opet smočile skoro do koljena. 

Teže im je s torbama, ali to je normalno jer bi bilo glupo da im se materijali za učenje digitaliziraju u 2018.

Za to nema para, reče ministar koji i dalje koriste Hotmail i Internet Explorer.

Ne fali mi škola, imala sam problema u njoj od prvog dana.

Od prvog sata.

Prvih dvadeset minuta.

Ne zato što sam se već tad, unatoč raznim teorijama zavjere, prezivala Andrassy, što je već bilo problematično i nepotrebno neugodno kad bi se radile prozivke.

Problem je bio u tome što sam na prvi dan škole, na prvi sat, u prvih 20 minuta uspjela raspizdit učiteljicu koja nam je u sljedeće četiri godine bila “vlasnik.”

Spomenula sam već jednom ovu priču, ali bilo je davno.

Znaju mi ljudi ponekad zamjerit ako u kolumni napišem nešto što sam već nekad napisala.

“To je već spomenuto, već si to rekla!” - znaju prigovarat, kao da sami nikad nisu na kavi s istom frendicom ispričali priču koju je ta frendica možda već i čula.

Upravo to je osjećaj koji imam kad pišem ove stvari - da sam na kavi s ljudima i da im nešto pričam.

(I da su pored nas neki ljudi koji viču “glupačo”, “kurvo” i “ovo što pričaš je smeće”, ali svejedno, imam osjećaj da smo na kavi).

Uglavnom, prvi dan škole.

Ne sjećam se u koju me točno opravu mama upakirala, ne sjećam se ni torbe koju sam imala.

Sjećam se Pisanke A. 

I Početnice.

(Ispričavam se ljudima koji i u riječi početnik vide Četnik, sigurno ima barem jedan).

I pernice na kat.

To je bila čarobna pernica, s olovkama i bojicama i šiljilom i gumicom.

I flomićima, onim jeftinim, šugavim flomićima koji su imali snage za prvih tjedan dana, a onda bi ishlapili i umjesto crnih, davali one potrošene, sivo-zelene linije.

I sjećam se Učiteljice. 

Imala je oko 50 godina (možda je imala i 26, klincima svi iznad 18 izgledaju staro), kratku, strogu frizuru i dugačak, strogi vrat.

Strogi vrat možda zvuči čudno, ali tako je izgledao njezin. 

Bio je dugačak, snažan i naboran od godina već odrađenih prvih dana škole.

“Dobro jutro!” - pozdravila nas je toplo-hladnim glasom.

“Dobro jutro!” - viknuli smo svi uglas.

Ja sam sjedila u prvoj klupi, mislim da su nas taj dan rasporedili po abecedi.

Ili sam ja htjela sjedit u prvoj klupi, možda je i to.

Održala je govor kojeg se ne sjećam, ali vjerojatno je bilo nešto lijepo i poticajno.

Prozvala nas.

Nakon toga smo krenuli u priču o tome što nas sve čeka u ovim najljepšim godinama naših života.

Ni tog se ne sjećam, ali sjećam se što je došlo sljedeće.

Učiteljica je pitala vidimo li što piše na ploči.

Još jedna stvar koja mi ne fali - brisanje ploče onom starom, kredastom spužvom koja je smrdila po kazni.

I osjećaj suhe krede na rukama, krede koju često nisi smio ić oprat u wc pod satom jer je učiteljica odlučila da nema potrebe. 

Nema potrebe da opereš sa sebe nešto što od čega ti se ježi kičma (svaka čast ljudima koji mogu izdržat da ne operu kredu s ruku, ja ne mogu).

I osjećaj struganja krede po ploči, ni to mi ne fali. 

Na ploči je tog dana 1991. (u ŠKOLI sam bila!) pisalo “Dobro jutro, Hrvatska!”

U crvenoj, bijeloj i plavoj kredi, kao zastava.

To mi je bilo jako cool, mislila sam da je strogi vrat moje učiteljice ipak samo varka, jer osoba koja piše kredama u boji ne može bit stroga osoba.

“Tko želi pročitati to što piše?” - pitala je moja možda ipak super kul Učiteljica.

“JA!” - javio se zubatac iz prvog reda.

Javili su se i drugi, ali Učiteljica je odabrala baš mene

“Ajde!” - rekla je, iako je vjerojatno rekla “hajde” jer je to Učiteljica.

Pročistila sam grlo koje sam to jutro obložila kruhom, putrom i pekmezom, i krenula:

“DOBRO JUTRO, HRVATSKA!”

Naučila sam da se ne piše HrvaCka godinu prije, u vrtiću.

Super mi je krenulo, tek sam 20 minuta u školi, a već sam dobro odradila jedan zadatak.

“NEEE!” - kaže Učiteljica i vrat joj opet dobije svoj puni, strogi sjaj.

“Nisam mislila tako!” - nastavi i ljutito me gleda.

“Htjela sam da pročitaš samo riječ DOBRO!”

“Pa netko drugi JUTRO!”

“Pa netko treći HRVATSKA!”

Zacrvenila sam se toliko jako da sam bila iste boje kao i riječ DOBRO na ploči.

Naljutila sam Učiteljicu.

Osjećala sam se kao da sam već pala prvi razred dok mi je govorila da sam joj sjebala jutarnji koncept.

Odlučila sam da ću šutit do kraja sata, samo da joj kažem još nešto jako važno.

Morala sam joj samo reć da nisam ja kriva nego ona, jer nije rekla da želi da pročitam samo prvu riječ. Nisam mogla znat i moram joj to reć da me opet zavoli, a hoće čim vidi da nisam ja kriva.

“Niste specificirali” - rekla sam.*

*Normalno da nisam rekla “niste specificirali” sa 7 godina u guzici i 19 kila.

To je u zadnje vrijeme trend na Facebooku, roditelji lažu da su njihova djeca rekla nešto što ZNAŠ da nisu.

Ovo je možda najpoznatiji primjer.

Fuck off, Rebecca, prestani lagat.

Uglavnom, nisam rekla Učiteljici “niste specificirali”, ali rekla sam joj da nije naglasila da moram pročitat samo riječ DOBRO.

“Pa niste rekli da se tak mora!” - izgovorila sam i postala još crvenija.

A onda je crvenilo krenulo uz njen strogi vrat. 

Ne kao kreda na ploči, ova crvena je više išla u smjeru one razvodnjene, iz flomića.

Moja crvena je došla iz srama, njena je bila crvena iz ljutnje.

Rekla je da budem tiho.

Da ne ulazim u raspravu.

Ona je Učiteljica, ja sam prvašić.

Na meni je da šutim i slušam, čak i kad me se proziva da sam kriva za nešto što nisam.

TIHO BUDI!

Inače možeš dobit minus u informativku, a zna se što mame i tate govore kad vide minus.

To je bio moj odnos s prvom učiteljicom.

Minus u informativku.

Jedinica iz zalaganja.

“Imaš dug jezik” - to joj je bila najdraža opaska.

I bila je u pravu.

“Ne poštuješ autoritet.”

E sad više nije.

Poštujem.

Ali kad kažem da poštujem autoritet, imam svoju ideju o Autoritetima.

Moja Učiteljica je za mene bila Autoritet na prvi dan škole. 

Prvi sat.

Prvh dvadeset minuta.

Onda me opomenula jer sam njenom greškom napravila “grešku.”

I rekla mi da šutim kad sam se pobunila da nisam kriva.

To više nije Autoritet. 

To je samo nadređena osoba.

Nadređenu osobu poštuješ po službenoj dužnosti, a za Autoritet je ipak potrebno malo više.

To je nešto što čovjek treba zaslužit jer uz autoritet mora dolazit poštovanje.

Možda zvuči glupo kad kažem da učitelj mora zaslužit da ga klinac od 7 godina gleda kao autoritet, ali mora.

Ne možeš samo reć “ja sam autoritet” i očekivat da te dijete pusti dovoljno blizu da ga naučiš išta.

Učitelji koje smo u školi gledali kao stvarni autoritet su to postigli znanjem, strogoćom i toplinom. 

Moja Učiteljica mi je na prvi dan škole prezentirala lekciju: “Nije važno jesi li u pravu, važno je tko je nadređen!”

I normalno da sam joj povjerovala, to je Učiteljica sa strogim vratom i crvenom kemijskom koja piše masne, debele minuse.

Nije mi bilo logično - ako ona meni može dat minus u testu jer sam krivo napravila zadatak, zašto ja njoj ne mogu dat minus kad je u krivu?

Još jedna stvar koja mi ne fali - testovi.

Pogotovo INICIJALNI testovi.

Ili nenajavljeni testovi.

“Dobro došli na sat, spremite knjige i bilježnice i izvadite trokut.”

To nam je često radila profa iz matematike - s guštom.

Oči su joj posebno sjajile kad je vidjela da nam je pokvarila četvrtak ujutro.

Mrzili smo ju taj sat, a obožavali inače.

Bila je stroga, pravedna i jako dobra.

Poklonila bi ocjenu ako bi znala da će te to motivirat za dalje.

Dala bi ti kulju ako bi znala da će te poklonjena ocjena motivirat da i dalje ne učiš.

Znala nas je procijenit, znala nas je usmjerit, znala je doć do svakog od nas, bez da smo mi to uopće kužili.

I znala je da nije nužno uvijek u pravu samo zato što nam može zagorčat život.
 
Zato je bila Autoritet, a ne samo nadređena figura.

Kad sam išla u školu, nisu nas baš učili da znamo prepoznat tu jako važnu razliku.

Većinom su nas učili da šutimo i budemo dobri.

“Ne smiješ ić oprat ruke od krede!” - i ne smiješ pitat zašto, jer si tu da SLUŠAŠ kad si se kaže.

Ne prigovaraš.

Ne buniš se.

Ljudi koji se bune dobiju minus i zamjere se profesorima.

Ljudi koji su dobri na satu prolaze bolje.

To su me najčešće učili u školi, da je najpametnije šutit i nadat se najboljem.

Pranje mozga, šuti, kimaj glavom i pazi da ne dobiješ minus.

Prvo u osnovnoj školi.

(Pročitaj samo DOBRO a ne cijelu rečenicu!)

Pa u srednjoj.

(Ne smiješ ić oprat ruke od krede jer ne smiješ!)

Na faksu.

(Referada radi utorkom od 14:00 do 14:03 ali ovaj tjedan je pauza koju ćemo najavit na vratima referade.)

Na poslu.

(Ostanite prekovremeno, neplaćeno, besplatno jer sam ja šef koji izlazi u 3 da stigne doma na ručak prije gužve.)

Šuti, kimaj glavom, oni su nadređeni.

Ne smiješ dobit minus.

Ne smiješ dobit ukor.

Ne smiješ dobit otkaz.

Šuti, trpi, skrati jezik, nadaj se najboljem.

Ispričaj se čak i ako si u pravu.

Nemoj se bunit da se ne zamjeriš.

Ja jesam, sasvim slučajno, jer sam mislila da će mi Učiteljica oprostit grešku kad shvati da nije moja. 

To mi je bilo jedino logično.

Možda bi mi škola bila u ljepšem sjećanju da sam tad znala da sam se s pravom pobunila.

Jebi ga, Učiteljice, niste u pravu i znate da niste.

To nije bio neposluh, to je bilo moje pravo.

Jest da sam bila dijete od 7 godina i 19 kila, ali i dalje sam bila u pravu.

Ja bi da to uče svako dijete od prvog razreda.

Ne da budu bezobrazni prema učiteljima, nego da postoji razlika između Autoriteta i osobe koja ti je samo nadređena - između osobe koju ŽELIŠ poštovat i osobe koju MORAŠ poštovat.

I da nije ni normalno, ni pohvalno, ni poželjno samo šutit i kimat glavom kad znaš da ne bi trebalo.

U osnovnoj sam sjedila pored jedne takve koja je uvijek samo kimala, šutila i trpila (ona je zapravo šutjela i trpjela, naravno).

Prije par mjeseci sam sjedila pored 6 takvih u kombiju za Beograd u kojem smo umalo poginuli.

Tu priču ću vam ispričat sljedeći tjedan, ovo je već predugačko.

Sretan prvi tjedan škole svima koji slave, nemojte se ljutit na djecu ako imaju “dugačak jezik” i “odgovaraju” učiteljima.

Bolje i to nego da šute i trpe.

Tako su učili sve nas u školi, onda kad su se još nosile predugačke trapezice, a vrhunac tehnologije je bio tamagoči.

Šuti, ne buni se, nemoj se zamjerit.

I pogle di smo.

Imamo “Časni sud HDZ-a.”

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu. 

Fotografija: Karmen Poznić