Odgađala sam majčinstvo, sad vidim da je strah neopravdan
Jedna obaveza za drugom, sve po planu, kupiti stan, dokazati se na poslu, posložiti sve "kockice" i tek onda smo spremni za dijete, ali biološki sat ne pita za vrijeme
Neki dan su nas posjetili prijatelji. Bez djece. Razmišljaju oni o mališanima, ali nisu spremni. Nemaju, objašnjavaju, posve siguran posao, a ni primanja im nisu bajna. Sudbina njihovog zajedničkog života je podstanarski stan, a to im nije najidealnije za dijete. Moj nezakoniti i ja smo samo odmahnuli rukom. Ma sve vam to sjedne na svoje mjesto, mudro smo im objasnili kao da i sami godinama nismo odgađali dijete iz istih razloga.
Još samo ovo ili samo ono...
I onda kada je biološki sat već ozbiljno zvonio na vrata, upalila mi se crvena lampica. Pa smo odlučili da ćemo napraviti još samo ovo i samo ono, pa kad prođe ono, i završimo s tim i tim, može dijete. Na svu sreću, sudbina je odlučila da će sve to morati pričekati. Iako sam pažljivo slušala objašnjenje kako nastaju djeca, iznenadila sam se. Pa kako, pa zašto, pa nismo još napravili 586 stvari koji smo si zacrtali. Istina je da ja nisam bila spremna, a sve ostalo su bili jadni izgovori.
Mislila sam da ću izgubiti konce svog života, ako me neće biti godinu dana na poslu
Da, ja nisam bila spremna biti majka, ne biti na poslu godinu dana. Mislila sam da će, ako odem na porodiljni, svijet stati, a ja izgubiti sve konce iz svojih 'kontrolfrikovskih' ruku. Doći će neki drugi, možda i bolji od mene i preuzet će ono što sam godinama gradila. Društveni život i izlasci me nisu zamarali. Tu sam se ispucala. A iskreno nisam bila spremna ni udebljati se 20 kilograma. Sve to je zapravo krilo činjenicu da u glavi nisam bila spremna na majčinstvo. Nisam bila spremna preuzeti odgovornost za neko drugo biće. Sad će se neki snebivati nad time, ali to je istina.
Sad me to više ne brine
Sada sam spremna i sigurna da ću drugo dijete dočekati u puno manjim mukama. Ne brinu me kilogrami jer znam da će nestati. Ne brine me ni hoće li svijet stati ako ja ne dođem na posao nekih godinu dana jer postoje ljudi koji će taj isti posao raditi možda i bolje ili lošije. I neće zbog toga ni ja, ni moje dijete biti ni gladni, ni žedni. Sve uvijek nekako sjedne na svoje mjesto.
Nevjerojatno je koliko to malo čudo posloži naše sulude ciljeve u razuman red. Ja volim reći da sam s rođenjem mog princa otkrila formulu za savršeno složen tetris. Odjednom su sve kockice koje su lebdjele negdje oko mene našle savršeno mjesto. Svi glupi razgovori, svi suvišni, komplicirani odnosi su nestali. Strahovi - nema ih. Osim onih - hoću li uspješno položiti test roditeljstva i hoći li znati pomoći svom djetetu da postane sretan čovjek. I naravno onog za naše zdravlje.
Koliko god sam prije tri godine bila nespremna, sada sam spremna kao marinac. Neprospavane noći - mogu ja to. Evo treniram već 26 mjeseci (i ne, ne pretjerujem). Grčevi - pih, traju samo dva mjeseca. Dajte mi nešto teže
Gledanje istog crtića ili čitanje iste priče 1000 puta - zašto ne, pa tako vježbam memoriju. Loša plaća - djeca ionako nisu baš osobito skupa, a i nedostatak novca je dobar za liniju. Spavanje u istom krevetu s djetetom? Besplatna kontracepcija... Zajednički odlazak na wc - pa zašto ići sam. U društvu je zabavnije. Bacanje hrane u zid - bijelo je dosadno. Razmišljanje o problemima na poslu i svađa s poluprijateljicom? Jednostavno nemam vremena... A, nekada bi sate potrošila pokušavajući dokučiti što je tko zapravo mislio i što to zapravo znači za mene i moju budućnost. Sada, jedan smiješak jednog malog princa... I ama baš ništa drugo nije potrebno za moju sreću i mir.
