Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Kolumna
Martina Trboglav Srijeda, 15.05.2013. u 10:58
1 komentara

Ograničava li vas ili potiče ogledalo u kojem vidite sebe?

Ogledalce, ogledalce, tko na svijetu najljepši je? – rečenica je uz koju smo svi odrastali. Kada nam naša sposobnost da budemo svjesni sebe postaje teret? I kako ju preokrenuti u svoju korist?

Fotolia
Foto: Fotolia
1 komentara

Što je to što nas najviše čini ljudima i razlikuje od životinja? Naš racio i sposobnost logičkog zaključivanja? Sigurno je riječ važnoj i vrlo korisnoj karakteristici. No, ono što me osobno fascinira i što još uvijek predstavlja veliku zagonetku u psihologiji i neuroznanosti je naša – svijest

Ljudski dar – biti sudionik i istovremeno promatrati 

Kao ljudi, imamo jedinstvenu mogućnost da sami sebe i sve ono što nam se događa sagledamo „izvana“, istovremeno bivajući sudionici i promatrači. Osim što jesam, imam svijest o sebi i svom postojanju. Osim što u nekoj situaciji djelujem na određeni način, imam sposobnost sagledati svoje ponašanje i donijeti svjestan zaključak dovodi li me do željenih rezultata. Životinje to ne mogu. One jednostavno jesu. Mi, s druge strane, uz ono što jesmo, imamo priliku promotriti tko smo mi. Pored instinkta kojeg dijelimo sa životinjama, evolucija nam je podarila potpuno novu razinu funkcioniranja koja uključuje (samo)svijest, te s njom povezanu slobodnu volju odnosno mogućnost da svjesno upravljamo sobom, svojim mislima, osjećajima i ponašanjem.  

Prekrasan trenutak koji svjedoči o rađanju ljudske svijesti i slobodne volje je kad ugledamo malo dijete pred ogledalom koje počinje shvaćati da je ruka u odrazu zapravo njegova ruka, ili da je mrlja na nosu njegova, te ju kreće čistiti. Naime, s našim rođenjem mi ne dobivamo„gotovu“ sposobnost da budemo svjesni sebe i slobodno upravljamo svojim ponašanjem. Na svijet dolazimo s ogromnim potencijalom da postanemo osoba koja će u punom smislu riječi biti samosvjesna i koristiti to kao prvi korak ka izgradnji željenog sebe

Razvoj (samo)svijesti 

Kako bismo razvili te ljudske darove i koristili ih u svojoj punini, pred nama je važan i ponekad težak put na kojem tek trebamo izoštriti naš pogled u ogledalu koje nam pomaže otkriti tko smo mi. Naime, mi nismo samo nepristrani promatrači kojima je svejedno što odnosno koga će vidjeti u ogledalu. Svima nam je izrazito stalo ugledati vrijednu, dobru i sposobnu osobu, jer tko ne želi postati najbolja verzija sebe? I to nije uvjetovano samo težnjom da se unutar sebe osjećamo zadovoljno, već i potrebom da budemo prihvaćeni, poštivani i voljeni od strane drugih. Stalo nam je biti najbolji zbog sebe, a često i još više radi drugih

Načelno, takvo što bi nam trebalo biti poticaj da se ugledamo u što realnijem svjetlu, kako bismo zatim imali priliku i izgraditi željenog sebe. No, nažalost, ta najiskrenija želja da budemo osoba vrijedna (samo)poštovanja, (samo)prihvaćanja i (samo)ljubavi, puno češće nam postane opterećenje zbog kojeg je naš pogled na samog sebe unaprijed zamućen i iskrivljen. Razlog je jednostavan – strah nas je da ne ugledamo nešto što bi nas moglo razočarati. O čemu je riječ?

Samokritičnost kao zamka

Za mnoge ljude ćemo reći da su previše samokritični. Vide isključivo svoje nedostatke i sve što nije dovoljno dobro. Nikad nisu zadovoljni odrazom kojeg vide u ogledalu svoje svijesti te stalno teže napretku. S jedne strane, to je jako dobra i korisna karakteristika, jer tjera na stalnu potragu kako još više, pametnije, kvalitetnije, uspješnije. Istovremeno – može postati preveliko opterećenje.

Neprestana usmjerenost na one dijelove nas koji nisu odraz onoga što želimo biti, u nama stvara nezadovoljstvo, koje je ponekad vrlo glasno, a ponekad tiho i podmuklo tinjajuće. Zbog takvog doživljaja sebe, neprestano nam izmiče ono čemu svi težimo – osjećaj ispunjenosti. Nažalost, ni ne stignemo se okrenuti, a odjednom postajemo osoba koja je stalno u grču, strahu, nesigurnosti, što nas sprječava da u punini razvijamo i koristimo svoje potencijale. Paradoks je da zbog želje da budemo najbolji i sebi i drugima, zapravo ostajemo u sjeni onoga što možemo postati. 

Samouvjerenost kao zamka

Postoji i druga strana priče. Neke od nas želja da se pokažemo u najboljem svjetlu odvede na potpuno suprotan put. U silnom strahu da drugi u nama ne ugledaju osobu koja nije dovoljno dobra, zatvaramo oči pred situacijama koje se prirodno svima događaju, a pokazatelj su da nismo savršeni. 

Takvo što neko vrijeme može biti korisno jer se stvara osjećaj sposobnosti, zbog čega spremno krećemo u nove izazove. No, s druge strane, izostaje pravo učenje i daljnji razvoj (jer je sve već odlično), pa počinju izostajati rezultati, a s vremenom i tuđe poštivanje i prihvaćanje. Samim time se jaz između onog što želimo biti i onog što, iako si to ne želimo priznati, osjećamo da jesmo, iz dana u dan povećava. Tako će npr. takva osoba tvrditi i unutar sebe iskreno željeti biti timski igrač, ali će postajati sve udaljenija i destruktivnija prema drugima (jer se ne osjeća prihvaćeno). Silno će htjeti vidjeti rezultate svog rada pa će se truditi nešto konkretno napraviti, ali s obzirom na to da nije sustavno razvijala kompetentnost, često će se baviti ili pogrešnim stvarima, ili će raditi na pogrešan način. 

Nažalost, nerijetko se tada opet počinje događati paradoksalna situacija – umjesto da se suoče s tim jazom koji je sve očitiji te aktivno porade na svom napretku, takve osobe i dalje ostaju u uvjerenju da već jesu sve što žele biti. Povratnu informaciju koju sve više dobivaju iz okoline ne uspijevaju prihvatiti i iskoristiti kao poticaj, već nastavljaju druge (i sebe) uvjeravati da ono što im govore nije točno. I još jednom se ponavlja isto – zbog želje da budemo najbolji i sebi i drugima, zapravo ostajemo u sjeni onoga što možemo postati. 

Put ka istinskoj samosvijesti 

Nije lako priznati da nismo nešto dovoljno dobro napravili ili da nekoj situaciji nismo dorasli. A ponekad je još i teže prihvatiti što je to što već izvrsno radimo i biti ponosni zbog toga, jer se bojimo da to neće biti dovoljno kako bi nas drugi doživjeli u našem najboljem izdanju. Međutim, sjetite se kakve ljude mi najviše cijenimo. 

Divimo se onima koji zrače sigurnošću i sviješću da mogu i jesu sposobni, jer su kroz svoj život to nebrojeni broj puta dokazali, kroz male i velike pobjede. Također, na miran i pozitivan način prihvaćaju tuđu pohvalu, bez da relativiziraju svoj uspjeh ili ga preuveličavaju. Istovremeno, spremni su osvrnuti se na sebe i reći: "Ne znam, pogriješio sam, u toj situaciji sam mogla i trebala bolje". Jednako tako, tražit će i bit će spremni čuti tuđu povratnu informaciju, jer im je važno znati uspijevaju li na pravi način doprijeti do drugih. Pritom, mogući nesklad između onog što žele postići i onoga što im okolina poručuje da primjećuje kao rezultat, neće shvatiti kao poraz, već kao korisnu smjernicu što činiti kako bi se njihova najbolja namjera uistinu vidjela kroz konkretno ponašanje. 

Nije li to upravo to ono čemu svatko od nas teži? I nije li upravo to ono što svatko od nas može biti? Hrabro prigrlite tu mogućnosti koju smo dobili na dar te razvijajte svoju samosvijest. I ne zaboravite pritom uživati u prekrasnom sebi, kao i svemu onom što ćete na tom putu tek postati! 

O autorici

 Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtki koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message