Josip Leko je pozvao "crkvenu i narodnu vlast na zajedništvo i suradnju". Međutim, ona je u hrvatskom društvu nemoguća, a u sekularnom društvu izričito nepoželjna.
Kako bi izgledalo to "zajedništvo crkvene i narodne vlasti", na koje je prošle nedjelje pozvao predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko?
Možda onako kako je izgledalo u prepucavanju premijera Milanovića i hrvatskih biskupa 2012. godine?
"Misa je privatna stvar. Ja na nju idem kao premijer na katolički i pravoslavni Božić i to ću i dalje činiti", poručio je tada premijer Zoran Milanović, opravdavajući se zbog nedolaska na crkvenu misu povodom Dana državnosti.
Na to je biskup Vlado Košić optužio ovu vlast da "prezire i vrijeđa vjernike". "To je pokušaj nasilne ateizacije hrvatskog društva, što je nedopustivo", kazao je Košić. "Pa kada bi oni trebali biti na nekoj misi, ako ne onda kad se njihov narod, kojeg oni predstavljaju, a koji je većinom vjernički, moli za domovinu?".
Ili je Leko mislio na zajedništvo crkvene i narodne vlasti proklamirano na prvoj press konferenciji ministra prosvjete Vedrana Mornara?
Kad je ministar kao svoj prvi zadatak najavio odlazak na Kaptol na konzultacije oko kurikuluma Zdravstvenog odgoja, da bi se nakon toga najavile određene korekcije u programu, najviše u pojmovima kojima se barata, a toliko smetaju crkvenoj hijerarhiji.
Svjetonazorski rat
Tijekom protekle tri godine Milanović je ukinuo praksu pozivanja svećenika na državne protokole i upustio se u iscrpljujući "svjetonazorski rat" s klerikalnim udrugama financiranima od crkvene hijerarhije oko Zdravstvenog odgoja, referenduma "U ime obitelji" i Zakona o registriranom partnerstvu.
U isto vrijeme, crkveni dužnosnici optuživali su ovu vlast da je "nenarodna", da je "ateistička i izdajnička", da je "prožeta zločinačkom ideologijom", kritizirali je zbog zaštite seksualnih manjina, huškali i širili mržnju, a premijera napadali zbog toga što ne želi dolaziti na mise povodom državnih blagdana.
Kako onda Josip Leko zamišlja to "zajedništvo crkvene i narodne vlasti"?
Ne samo ove SDP-ove vlasti i ove otvoreno desno orijentirane crkvene vlasti, nego zajedništvo bilo koje crkvene i državne vlasti u demokratskom, sekularnom društvu?
Možda se predsjednik Sabora neprecizno izrazio. Možda je ciljao na zajedništvo svih segmenata društva u izlasku iz krize. Ali javno govoriti o zajedništvu dviju vlasti koje bi se u sekularnoj državi trebale držati na sigurnoj udaljenosti, svejedno nosi sa sobom velike rizike.
Naročito u ovakvom društvu kao što je hrvatsko.
Crkva kroji zakone
U društvu u kojem Crkva želi krojiti zakone, od rada nedjeljom do Zdravstvenog odgoja, želi uživati proračunske privilegije, participirati na izborima, birati samo onu vlast koja će je slušati, a proglašavati izdajničkom i zločinačkom onu koja je drži dalje od Ustava, zakona, odgoja i obrazovanja.
Ovakve izjave kao što je bila Lekina šalju lošu poruku ljevičarskim i liberalnim biračima na koje SDP tradicionalno računa, a koji bi zbog toga mogli prespavati naredne parlamentarne izbore.
A šalju i neiskrenu i šuplju poruku vjernicima koji neovisno o ovakvim izjavama - ili Mornarovim najavama - svejedno neće podržati vlast koju njihovi svećenici praktički svake nedjelje tituliraju "nenarodnom".
Nažalost, ovo nije prvi puta da je SDP pokušao obnoviti to "zajedništvo" koje se podrazumijevalo onda kad je na vlasti bio HDZ.
Otpadaju provokacije
Još u prvoj polovici mandata SDP se znao upuštati u prepirke sa Crkvom, ali čim krene predizborna kampanja otpadaju sve teme koje bi mogle naljutiti Kaptol ili isprovocirati vjernike.
Otpada Željko Jovanović. Otpada bilo kakva pomisao o reviziji Ugovora sa Svetom Stolicom. Otpadaju sporni termini iz spolnog odgoja. Otpada Milanovićeva ratobornost prema Crkvi i klerikalnim udrugama.
Dolazi Vedran Mornar. Dolazi Josip Leko. Dolazi ovo proklamirano "zajedništvo crkvene i narodne vlasti", za koju je psihologija Mirjana Krizmanić podsjetila kako je postojala u NDH.
Međutim, ako Milanovića već toliko nervira miješanje Crkve u državne poslove, a u dosad je to u nekoliko navrata jasno pokazao, onda bi jedino pošteno bilo da njegovi suradnici i ministri ostave Crkvu na miru. Odnosno, stave je na mjesto koje joj u demokratskom društvu i pripada.
