Menzaška kalvarija kroz koju prolazi naš premijer metafora je propasti Hrvatske u ove četiri godine njegova mandata. Kukuriku koalicija postala je Menzaška koalicija.
Sjetimo se kako je to sve počelo. Kukuriku koalicija dobila je ime po tome što je skovala pakt u jednom od najboljih hrvatskih restorana. Sastanke uoči dolaska na vlast održavali su po slavonskim salašima, na degustacijama po vinskim cestama, na raftinzima i biciklijadama.
Zoran Milanović i Radimir Čačić u intervjuima su smrtno ozbiljni raspravljali ide li uz sushi i sashimi bolje japansko pivo ili bijelo vino.
Čim je došao na vlast premijer Milanović razbaškario se u ljetnikovcu prijatelja Emila Tedeschija, uz biranu hranu i kokteliće s onim malim kišobranima, kakve naročito voli Del Trotter.
A svakoga dana svog mandata Milanović je odlazio na ručkove u najbolje restorane, a toga se nije odricao ni kad je boravio izvan metropole, pa su mediji uredno zabilježili večeru u jednom skupom otočkom restoranu, uz najbolje morske delicije. Navodno na račun SDP-a.
A pogledajte sad ovo.
Žuja ili rizling
Milanović natmuren i poguren nad plastičnim stolnjakom pučke kuhinje, u onom sirotom kožnjaku, stišćući se uz uobičajenu klijentelu te gastronomske ustanove, tumači nešto o gospodarskom oporavku, kvartalnom rastu, recesiji, deficitu... Umjesto o tome ide li uz gulaš bolje žuja ili rizling.
Da bi se par dana kasnije tiskao u redu studentske menze, trgajući se a svoj komad pohanog ili nečega što tako barem izgleda. Nije ni čudo da mu je tom prilikom pukao film i da je pred pokunjenim studentima (vjerojatno pospanima od silnog škroba) krenuo koristiti izraze poput "elementarna nepogoda" i "ugroza nacionalne sigurnosti".
Pa nije se on borio za to da sa sushija i sashimija spadne na vajngulaš i pohano. Da sa ležaljke od najfinije tikovine zasjedne na plastičnu menzašku stolicu.
I da štirkane stolnjake zamijeni flekavom plastikom.
Menzaška kalvarija
Menzaška kalvarija kroz koju ovih dana mora prolaziti hrvatski premijer, na nagovor svojih skupo plaćenih savjetnika, metafora je propasti Hrvatske u ove četiri godine njegova mandata.
S tom razlikom da Hrvatska nije krenula od sushija, nego od vajngulaša. A sad može biti sretna ako ga ostane od jučer.
I kako to sada žalosno izgleda. Vođa koalicije nazvane po poznatom primorskom restoranu završava mandat u pučkoj kuhinji. Onaj koji je kampanju vodio uz japansko pivo i istarskog boškarina, sada se na putu prema drugom mandatu probija kroz brutalna isparavanja luka i crvene paprike.
Kako li tek trpe njegova profinjena nepca. Kako li mu tek smrdi onaj njegov avijatičarski kožnjak. Po zaprški i satarašu. Kako li se tek žali svojim frendovima dok ispire gorak okus kampanje pelješkim bariqueom.
Politika je stvarno kruh sa sedam kora. I to onaj stari kruh koji Zorana svake večeri čeka kad dođe doma.
No sad se s pravom moramo zapitati: je li to budućnost u koju nas vodi naš premijer?
Prije četiri godine mahao nam je pred nosom jastozima, tunom i boškarinom, a sada nam maše limenom žlicom punom ajnprena. Mislili smo da nas vodi u zemlju meda i mlijeka (ili makar cvijeta soli i soja umaka), a sada vidimo da nas čeka u menzi i pučkoj kuhinji.
A gdje je naš sushi?
Umjesto da se mi pridružimo Milanoviću u njegovim gurmanskim eskapadama, da se sudaramo s njim na ulazu u ekskluzivni restoran, da rezerviramo stol odmah do njegova i izmjenjujemo osuđujuće poglede kad netko naruči krivo vino uz pravu ribu, on je došao k nama na obrok.
Možda je i to na preporuku supruge nutricionistice, koja ga mora gledati onako ugodno popunjenog. Ali nema nikakve sumnje da u tome svoje prste ima strani PR stručnjak. Koji sa svojim honorarom odlazi na sashimi, dok njegov klijent kusa gulaš.
Pa kuda odlazi ovaj svijet?
Prije četiri godine obećavao nam je bolji život, tri plaće u plusu, radna mjesta, viši standard i nije mu palo na pamet naslikavati se u pučkim kuhinjama i studentskim menzama. Vjerojatno nije ni znao da postoje.
A sada kad bi nam trebao prodati priču o tome da je onaj zadnji pozitivni kvartal početak oporavka, pa i gastronomskog, Milanović pokunjeno srče fino varivo nad kariranim stolnjakom.
To je kampanja koja baš ne miriši na dobro. Zapravo, uopće ne miriši. Više, onako, zaudara.
I kad smo već kod toga, Milanović bi morao dobro paziti da ga u tim njegovim menzaškim turnejama slučajno ne vidi Tomislav Karamarko, koji - kako se pohvalio - voli stajati na balkonu svog stana u centru Zagreba, pokazivati sinu red u pučkoj kuhinji i objašnjavati "dokle nas je dovela politika ove Vlade".
E pa dotle da premijer čeka ručak na traci.
Vrijeme je za rebranding: gotovo je s Kukuriku koalicijom, sada smo dobili Menzašku koaliciju.
