Premijer koji je četiri godine opstajao na žetončićima, davio se u aferama i rješavao se kompromitiranih ministara, dobio je još veću moć. Dvije su opcije: ili će to iskoristiti za reforme ili za jačanje samovolje i autokracije.
Zamislite ovu situaciju: stranka koja je jedva dočekala kraj mandata temeljenog na prevarama birača i političkoj trgovini, koja je smjenjivala kompromitirane ministre i davila se u korupcijskim aferama, koja je pokoravala institucije i ignorirala zakone, srozavala Hrvatsku na svim ljestvicama demokracije, ljudskih prava, životnog standarda, dobila je na izborima još veću moć, još veću samostalnost i još veću vlast.
A postoji i ova verzija: ako je netko već trebao pribaviti apsolutnu vlast u ovoj državi, i ako je to baš trebao biti HDZ, onda bolje da su to Andrej Plenković i njegov HDZ, a ne Miroslav Škoro i Most.
A neki bi rekli, i to ne samo na desnici, bolje nego Davor Bernardić i njegov SDP.
I tu se sada nalazimo na raskrižju.
Prilika za popravak
Premoćna pobjeda Andreja Plenkovića i HDZ-a otvorila je dva pitanja: hoće li njegov drugi mandat biti bolji ili još gori? Čeka li nas produbljivanje samovolje ili početak reformi i pretvaranja Hrvatske u napredno, moderno europsko društvo?
A možemo i ovako: treba li od političke opcije koja je četiri godine učinila više lošeg, nego dobrog, očekivati da se najednom popravi? I hoćemo li dočekati da Plenković napokon, neopterećen pritiscima iz HDZ-a i od koalicijskih partnera, provede sve one dobre poteze kojih se dosad nije dosjetio ili se nije usudio provesti ih?
Nema opozicije
Andrej Plenković eliminirao je opoziciju u HDZ-u, ponizio je opoziciju na parlamentarnim izborima, neće imati opoziciju u vlasti i to je prilika za koju bi mnogi dali sve što mogu. Kako bi konačno do izražaja došla njihova ambicija da preuzmu odgovornost i krenu povlačiti poteze u općem, a ne partikularnom interesu.
Međutim, ovdje govorimo o HDZ-u koji nema opoziciju. Kome to može zvučati kao dobra vijest?
Plenković je u prvom mandatu, neovisno o oporbi i partnerima, pokazivao simptome samovolje i bahatosti. Bilo je to vidljivo i u kampanji: odbijanje odlaska u samoizolaciju, kršenje epidemioloških pravila na koja se sam poziva, politizacija kriznog stožera, povlačenje poteza u interesu stranke, a ne građana...
Prkosio zakonima
U ove četiri godine prkosio je zakonima, otvarao prostor radikalima, prijetio kritičarima i medijima, svađao se s novinarima, trpao u zatvor ljude zbog verbalnog delikta, poticao povijesni revizionizam i općenito kontaminirao društvo i politiku.
Da ne govorimo o suradnji s Milanom Bandićem.
Ministri koji su odlazili zbog afera bili su njegovi ministri. Sada bi Plenković opet trebao Vladu napuniti svojim ministrima. Tko nam garantira da će baš ovi sada biti bolji, pošteniji, kvalitetniji, transparentniji?
Plenkoviću više ne trebaju žetončići u Saboru, ne treba mu savez s Milanom Bandićem, ne treba mu Miroslav Škoro, pa čak ni Most, da ga odvlače prema desnici i zaustavljaju u reformama. Ali sada će Plenković ostati sam.
Nema alibija
Nema više alibija. Nema partnera na koje će svaljivati krivnju, nema žetončića iza kojih će skrivati vlastitu neodlučnost, nema dežurnih neprijatelja u stranci i na političkoj sceni na koje će skretati pažnju s vlastitih propusta, nema crnih vragova iza kojih će se skrivati.
Sad je Plenković sam na sceni. I sad ćemo vidjeti njegov pravi karakter i njegov istinski politički kapacitet.
HDZ je oduvijek želio sam vladati. I kad god se to dogodilo, Hrvatska je požalila.
Andrej Plenković također želi sam vladati. Hoće li iskoristiti vlast za reforme ili za puki ostanak na vlasti? U HDZ-ovu slučaju jedno često isključuje drugo.
Plenković sada misli da je na pijedestalu, ali moglo bi se dogoditi da bude na vjetrometini. Skupa s Hrvatskom.
