Pobijedimo Francuze pa ko u filmu: Za Beograd, za Beograd!

Scena je iz hrvatskog kuta gledanja bila gotovo nestvarno lijepa. Valjda trideset hrvatskih zastava po cijeloj dvorani u Novom Sadu, gotovo četiri tisuće navijača u kockastom, ore se hrvatske pjesme... A sve u Srbiji, u zemlji u kojoj su takve scene donedavno bile apsolutno nezamislive.

- Uh, neće valjda sad izgubiti - rekao sam kolegi gledajući taj crveno-bijeli kolorit u velikoj, ali prilično neuglednoj novosadskoj dvorani.

A bolje bi mi bilo da sam šutio. Nije baš da je moje "copranje" krivo za poraz koji se ipak dogodio, ali opet... Ljudi su potegnuli na put za koji, kako kaže Zoran Gobac, stvarno moraš imati muda. I vidjeli prvi poraz naše reprezentacije. Poraz od jakog protivnika, poraz koji nije sjeo u dobrom trenutku, poraz koji bi štošta mogao zakomplicirati. I poraz za koji su, uvjereni su gotovo svi naši igrači, krivi suci. Balić ih je nazvao idiotima, Alilović se složio, Čupić idućega dana nastavio u istom tonu. I jedna vrlo znakovita rečenica.

- Možda s tribina ili na televiziji ne izgleda tako, ali ta dva Čeha su pogurala Španjolsku i to već frustrira - kaže Čupić.

S tribina doista nije izgledalo da smo baš toliko oštećeni, za televiziju ne znam, ali naši igrači ne djeluju kao da traže alibi. Doista su iskreno razočarani, ljutiti, frustrirani... Iako, bilo je i promašenih zicera, bezidejnosti u napadu, nelogične raspodjele minutaže i previše pogrešaka. Za ovakvu utakmicu apsolutno previše. I na sve to dođe sudačka pomoć, a konačna suma je razočarana kolonija hrvatskih navijača.

Idila je, inače, i službeno prestala. Ljudi su ovdje u cjelini gledano i dalje ljubazni prema Hrvatima, ali uoči utakmice bilo je i psovki, žestokih i opasnih, bilo je i pokušaja izazivanja nereda. Ništa se, srećom, nije dogodilo, ali ima svega. Nekakav tip, pedesetak godina i 200-tinjak kilograma, tu negdje, stajao je za vrijeme intoniranja španjolske himne pa sjeo kad je krenula hrvatska. Nekakvi domaći navijači žestoko su navijali za Španjolsku, sa solidnom dozom mržnje pratili hrvatske pokušaje na terenu i na kraju se veselili kao mala djeca. Što, realno gledajući, i nije baš šokantno...

Srba je na tribinama bilo malo, nekako se čini da cijela ta rukometna priča ovdje malo koga zanima. Rasplet utakmice Srbija - Njemačka u punom kafiću ispratila su jedino tri Hrvata. Ostali nisu ni glavu okrenuli prema televiziji. Pa na glavnom trgu, na kojem je postavljen video-zid... Prikazivali su utakmicu Manchester City - Tottenham, deseci ljudi zastali bi, počeli gledati i ostajali ondje. No u jednom trenutku, oko 75. minute, slika se prebacila na - rukomet. Počinje utakmica Island - Mađarska, islandska himna je bila na uvodnim taktovima.

- Marš, bre, u piz.. materinu! I ti i rukomet... - opsovao je netko neznanog tipa koji je prebacio program.

Valjda ćemo vidjeti i što o rukometu misle u Beogradu. A u tome bi trebali pomoći i naši igrači. Sutra je na redu Francuska, nakon te utakmice bit će jasnije hoćemo i, kao u dobrom starom filmu, za Beograd, za Beograd...