Poremećen smo narod jer nam je poremećen sustav vrijednosti

Kakva je to zemlja i kakav je to narod koji će istovremeno trpjeti na vlasti najgore blefere, žicare i prevarante, glasati za najpohlepnije i najodvratnije pljačkaše, blijedo gledati kako im sirovi lopovi upravljaju gradovima, županijama i selima, kako im ti isti zavlače ruku u džepove, a istovremeno će se u tom beznadnom okruženju rađati i rasti istinski junaci, ljudi koji ruše sve granice, koji su spremni žrtvovati svoju egzistenciju i odbijati milijunske ponude radi plemenitih i uzvišenih ideala, ili da bi stvarali nove heroje koji će biti slavljeni i obožavani, čije će se istinske ljudske vrline veličati... 
Kako je moguće da postoji narod koji će se bez razmišljanja a nekad i bez pravog povoda obrušiti na najhrabrije i najpoštenije, na jedine koji su spremni sustavno prozivati i istraživati lopovluk, izlagati se ozbiljnim prijatenjama, strahovati za svoje živote ili živote svojih obitelji, a da ni jednog trenutka ti koji pljuju ne pomisle: Čekaj malo, pa taj na vlasti je krao moj novac, pa njega Porezna nije ni jedan jedini put provjeravala dok je bio živ, nisu našli da ima bazene, dijamante najskuplje satove i milijune na računima Vatikanske banke. Pa jedini koji su to istraživali i o tome javno pisali, pod svojim imenom i prezimenom, bili su ti ljudi koje sada pljujemo!
Poremećen smo narod jer nam je poremećen sustav vrijednost, jer najplemenitije, najpoštenije i najbolje možda slavimo kratko i euforično, baš kao što ovih dana veličamo naše olimpijce, na primjer, ali začas zaboravljamo na njihove žrtve, začas se lako nabaciti blatom na one nezaštićene, na one koji će svoje najviše ideale i najviše ciljeve, sportske, znanstvene, novinarske, humanitarne ili bilo kakve druge, ostvarivati bez podrške politike, stranke ili moćnika. 
Teško je ipak shvatiti kako je tom istom narodu tako jednostavno bilo godinama trpjeti i tolerirati grabež bande čiji će nasljednici bez ikakva straha i prepreke, očito, zadržati sve pokradeno. Mentalitet primitivne plemenske hajdučije, veličanje cestovnih razbojnika kojima upravljaju najsiroviji harambaše, kojima pomažu prijetvorni i podmukli jataci, koji nastoje očuvati plemensku autonomiju kako bi zaštitili svoje pozicije, svoje izvore hrane i plijena, taj mentalitet naprosto ne trpi poštene, principijelne, ne trpi ljude spremne na žrtvu i na odricanje. Takve u konačnici valja ismijati i odbaciti, marginalizirati, a njihove pothvate ne valja predugo slaviti jer prkose načelu da je svatko bez plemena i hajdučke družine osuđen na propast.