Obavijesti

Kolumne

Posljednji trzaji Balkana: 'Ja autostopiram i slušam o Titu!'

Posljednji trzaji Balkana: 'Ja autostopiram i slušam o Titu!'
1

Abdullah me ostavlja na kosovsko-makedonskoj granici, gdje si pružamo ruku rastanka te svjesni da se više nikada nećemo vidjeti, svaki odlazi na svoju stranu.

VIDEO

Nakon petominutnih administrativnih procesa (lupanje štambilja i popunjavanje nekakvog formulara), prelazim na onu drugu stranu granice, u Makedoniju. Dvadesetak metara nakon granične kućice spuštam ruksak na tlo i dižem palac. Suprotno od očekivanog, već nakon pola minute staje mi auto, i to prvi koji je naišao.

Ispred nas je samo 20 kilometara brdovite, uske, vijugave ceste po kojoj se vozimo kao da smo nekoga oteli.

Auto je vrlo malen i nesiguran, te zbog osjećaja nelagode i nesigurnosti, prvi sam put u životu rekao nekom vozaču da uspori.

“Oprostite, možete li malo usporiti?”, kroz glasnu glazbu jedva su se probijale moje riječi. Čovjek se nasmije i reče: “Ma bez brige, znam tu cestu napamet. Po njoj se svaki dan vozim na posao!”.

Čovjek srednjih godina (zaboravio sam mu ime), u tih petnaestak minuta koliko smo jurili prema Skopju, ispričao mi je cijeli svoj radni vijek. Pričao je kako je u 80-ima radio po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, te kako su to bila daleko najbolja vremena. Zasad je to već peti vozač koji okreće istu priču, priču o radu u bivšoj Jugi i uzdizanje nezaobilaznog Tita.

Nakon 15 minuta vijugave i lude vožnje, stižemo u glavni grad Makedonije, u grad o kojem sam još kao klinac slušao očeve priče kako je u svojim tinejdžerskim danima avionom doletio u Skopje, te kupio svoju prvu ‘peglicu’ s kojom je krenuo natrag za Hrvatsku.

Ubrzo pronalazim kafić s internetom i zovem Vlatka, svog novog kaučsurfer-domaćina, te mu javljam da sam već stigao u grad. Vlatkec dolazi po mene i ugošćuje me u svom velikom, predivnom i stilski namještenom stanu. Kod njega sam ‘naletio’ na dvije cure, isto kaučsurferice, koje su kod Vlatka već četvrti, ali i zadnji dan. Najbolji način da se s nekim zbližite je da zajedno otiđete na kavu, te uz okus kofeina nađete zajedničku frekvenciju. Bolja varijanta je da zajedno otiđete u noćni kafić, gdje umjesto kave lupite po alkoholu, koji ipak ruši sve barijere i razgovorom odmah pogađate u target!

Svi zajedno otišli smo upravo u jedan takav noćni bar, te smo uz domaće ‘Skopsko’ pivo razmijenili priče i upoznali jedni druge!

Vlatko živi sam i ne voli imati cimera pod krovom. Tu svoju ‘samoću’ liječi ugošćavanjem kaučsurfera diljem svijeta, koji mu zapravo postanu cimeri, ali samo privremeni. Kroz njegov stan prošlo je desetine i desetine ljudi, ali ja sam baš taj koji je kod njega ostao najduže. Sedam dana i šest noći nisam mrdao iz Vlatkovog stana, najljepšeg stana u kojemu sam ikad bio. Ostao bih barem još toliko da se ne moram pičiti prema naprijed, žuriti kako bih izbjegao zimu koja već lagano kuca po vratima Balkana.

U Vlatkecov stan došao sam kao stranac, kao običan turist, ali napustio sam ga kao prijatelj, kao drug kojeg poznaje cijeli život.

“Vlatkec, kada sve ovo završi, možda se jednog dana i doselim k tebi i postanem ti dugotrajni cimer za kojim toliko jako žudiš!”

Što sam radio sve te dane u Skopju? Ništa korisno! Većinom se šetao gradom gdje sam opet imao susret s ljudima koji su radili po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, od Rijeke, Zagreba, Splita, Sarajeva, Beograda, pa sve do Makedonije. Iskreno, već mi idu na živce.

Svanulo je novo, nedjeljno jutro. Već šesti puta budim se na istoj kutnoj garnituri, smještenoj u velikoj dnevnoj sobi.

“Ok, sada je već stvarno dosta. Vrijeme je za polazak i dizanje dupeta s ovog komfora!”, mrmljam u bradu i počinjem pakirati ruksak. Da ne lutam po gradu tražeći izlaz, Vlatko mi je išao u susret, te me s autom odveo do benzinske postaje na rubu grada, gdje sam počeo stopirati prema 200 kilometara udaljenoj Grčkoj.

Stvarno je nezamislivo kamo čovjeka može odvesti jedan jedini primljeni autostop.

Nakon četiri sata stopiranja (da, četiri sata) na dosadnoj, totalno promašenoj benzinskoj postaji, staje mi Alex s rent-a-carom. Švicarac, austrijskog podrijetla koji je prije dva tjedna u Beogradu rentao auto i počeo posjećivati sve izbjegličke kampove, od Hrvatske, pa sve do Grčke.

Čim sam se smjestio u njegov auto i zauzeo ulogu suvozača, krenuo je razgovor o izbjeglicama i njegovom volontiranju, što je ovih dana ‘tabu’ tema u svijetu. (Opaska: tekst je pisan u studenom 2015. godine)

Njegova volonterska misija vrlo je jednostavna. Posjetom izbjegličkih kampova odlučio je prikupiti što više informacija koje će dalje prenositi u ostale kampove, te tako vojsci koja se brine o izbjeglicama olakšati problem oko organizacije. Alex mi opisuje kako bi uopće mogao volontirati, morao se priključiti jednoj profitabilnoj organizaciji preko koje se lakše dobije dozvola za ulazak u kamp. Puno je teže, skoro pa i nemoguće, ući u njih ako niste član neke organizacije! Priključivanje organizaciji te ulazak u kamp zahtjeva obavljanje različitih dodatnih administrativnih poslova, kao što su različita pismena odobrenja, štambilji, potpisi, preporuke, putovnice, te ostale isprave. Poprilično tužne i žalosne činjenice koje vas koče i ne daju vam da se neometano krećete izbjegličkim kampovima i pružate pomoć istima. Unatoč svoj toj dosadnoj proceduri, Alex volontira i posjećuje ih sam samcat, te sve na svoju ruku!

Njegove polusatne priče toliko su me inspirirale da sam ga odlučio slijediti u volonterskim namjerama i prihvatio njegov poziv u sljedeći kamp koji se nalazi na Makedonskoj-Grčkoj granici.

Dva sata kasnije…

Sunce lagano počinje gubiti svoj sjaj te dan pretvarati u noć, a mi se opasno približavamo Grčkoj, od koje nas dijeli svega par kilometara. Međutim, prije nego prijeđemo na ‘drugu stranu’, preko granice, moramo si još ovdje, u Makedoniji, srediti dozvolu za ulazak u kamp.

Prije same granice uputili smo se u konzulat čiji je posao kontroliranje i provjeravanje profitabilnih humanitarnih organizacija. Nakon što smo sparkirali auto, javili smo se mladiću na porti koji nas je vratio na parking te nam rekao neka pričekamo par minuta dok mu šef ne dođe! Nakon skoro pol sata, evo famoznog šefa. 

Zapravo, prije bih rekao da nam se pred očima pojavio šerif, a ne šef! Odmjerio nas je mrtvim pogledom i zaprimio u ured, gdje je počelo dugotrajno i nepotrebno ispitivanje.

“Tko ste uopće vi?”, “Zašto ste uopće ovdje?”, “Što uistinu želite?”, “Zašto to želite?”, “Koji su vam interesi?”, i “Kakvu uopće vi korist imate od pomaganja izbjeglicama?”. Šerif nije znao pričati engleski, nego samo hrvatski, tako da sam umjesto Alexa ja morao odgovarati na njegova dosadna pitanja. S gorčinom na licu i velikim upitnikom iznad glave, nakon dvadesetak minuta ipak nam daje dva A4 papira koja služe kao potvrda za ulazak u kamp. Naravno, sve poštambiljano i potpisano od strane nadležnih ljudi. Sjedamo u auto i sada već po noći ulazimo u Grčku, gdje ubrzo pronalazimo izbjeglički kamp, na čijim vratima predajemo poštambiljane dozvole.

Mjesecima se priča o izbjeglicama s Bliskog Istoka, čije priče možete čuti i vidjeti na vijestima, novinama, e-portalima, televiziji, i radiju, tako da neću puno o tome govoriti, ali nakon što sam posjetio kamp mogu samo reći da ti ljudi stvarno proživljavaju jako teško razdoblje, kako psihički, tako i fizički.

Priča se da je ovo sada srednji sloj imigranata. Prvo je došao bogati sloj, odnosno bogate izbjeglice, zatim srednji sloj koji je upravo ovdje, i tek na kraju doći će oni najsiromašniji kojima se najlošije piše.

Zašto? Zato što će do onda vrlo vjerojatno neke države zatvoriti svoje granice, te neće više primati izbjeglice, što će biti popraćeno hladnom zimom koja ozbiljno prijeti Balkanu. A što onda? Ništa, jednostavno će stajati ispred zatvorene granice, na zimi, i čekati Božji blagoslov!

U kampu sam našao prijevoz do 100 km udaljenog Thessalonikija, grada gdje sam kod Alexandre imao dogovoreni smještaj. Nakon sat vremena vožnje, upao sam joj u stan u pola 3 ujutro, s time da me Alexandra u spavačici tražila po ulici. Ponekad se pitam zaslužujem li sve ovo? Zato što sam ju usred noći digao iz kreveta, na Alexandrinom licu nazirao se lagani skriveni smiješak, kojeg je kroz namrgođeno lice svim silama pokušala sakriti, ali u tome nije baš uspijevala. “Alexandra, znam da si sretna što me vidiš, i ne glumi da nisi!"

Grčka

Drugo jutro u gradu sam naletio na Dan proslave domovine, na Dan neovisnosti, ili Dan pobjede, kako god želite. Da, svaka država ima nekakav svoj Dan pobjede, dan kada se slavi suparnikov poraz. Ulice Thesallonikia bile su prepune ljudi čiji je smjer kretanja bio prema glavnom trgu, gdje se i održavao glavni mimohod. Točno u deset sati ujutro, zastave su se digle i mimohod je počeo. U životu nisam vidio toliko vojnika, oružja, tenkova, oklopnih vozila, helikoptera, aviona. Možda zato što nikada nisam bio u vojsci čiji sam regularni vojni rok  zamijenio s civilnim. Cijeli život uspješno izbjegavam domoljubna, patriotsko-čavoglava okupljanja u Hrvatskoj i onda ovdje naletim na Grčki mimohod! Eto ti karme!

Vjerujem da ste čuli priče kako turisti opisuju Hrvate da ništa ne rade, i kako za vrijeme radnog vremena svi sjede po terasama, lagano ispijajući kavu, te pričajući o boljim vremenima, ili o prošlosti kako je nekada davno život bio puno bolji, ili o budućnosti, nadajući se da će sutra biti bolje. Da, sigurno ste čuli to.

E, ali Grci… Mislim da su Grci svjetski prvaci u neradu za vrijeme radnog vremena. Svi kafići, terase, restorani, terase od restorana… Ma sve, sve je puno i krcato ljudima. Alexandrina kuća nalazi se, ajmo reći, u centru grada, tako da sam vrlo često šetao okolnim ulicama i primjećivao da se terase uopće ne prazne. To se ispija kava, čaj, piva, vino, razgovara o ničemu, smije, plače, cvili, viče! Zbog svih ovih činjenica stvarno ne znam kako grad uopće i funkcionira sam od sebe. Kapa dolje Grcima zato što su stvarno razradili strategiju ‘kako pobijediti sistem’, mada po političkoj strani i ne izgleda baš tako. Ali, koliko vidim, njima je super! Ma tko još treba Europsku uniju!

Stopiranje prema Turskoj

Trećeg dana kaučsurfanja u kojemu sam shvatio da me Grčka nimalo ne privlači, možda zato što je arhitektura i kultura ovog obalnog grada vrlo slična gradovima uzduž hrvatske obale, spakirao sam ruksak i krenuo prema Turskoj.

Međutim, stopiranje u Grčkoj nešto je najteže što sam u okusio u životu. Dva dana bila su mi potrebna da izađem iz Thessalonikija! Prvog dana stopirao sam pet sati, te sam na kraju odustao, i nazvao cure od kojih sam upravo otišao, žaleći im se preko telefona da sam ‘zaglibio’ s autostopom. Pozvale su me natrag u stan i rekle da mogu prenoćiti kod njih. Naravno, to sam i očekivao. Drugo jutro promijenio sam strategiju napuštanja grada, te se u osam ujutro, na izlaznoj cesti grada, već vijorio moj palac. Međutim, niti taj ranojutarnji entuzijazam nije mi išao u korist, te sam si opet pomaknuo limit i napravio novi rekord u stopiranju, sada već šest sati (da, šest sati), s time da sam dva sata s velikim kartonskim natpisom “Istanbul” kojeg sam stavio na ruksak, hodao desnom stranom ceste.

Nakon što sam sate i sate proveo na cesti, dogodilo se čudo! Zamislite vi to; stao mi je auto! Uvijek kad stopiram, prvo kao da par sati moram patiti i vidjeti gdje mi je granica izdržljivosti, te tek kada dotaknem samo dno dna, tek se tad ta patnja može transformirati u instantnu euforiju!

Uvijek mora biti nekakav balans, kao u životu, tako i na cesti.

Nakon punih šest sati primjećujem trepereći desni žmigavac, na bijelom pick-upu. Za volanom srdačan gospodin, toplog osmjeha, i velikog srca. Izašao je iz auta i otvorio suvozačeva vrata, te mi desnom rukom pokazao da sjednem na suvozačevo sjedalo. Nakon dva poslijepodneva koliko sam proveo na cesti, tražeći ‘milostinju’ od prolaznih automobila, nije mi niti malo smetalo što je ispred suvozačevog sjedala plivao centimetar razlivenog crnog, potrošenog ulja od mašine, niti to što mi se prvih desetak minuta vožnje ruksak nalazio u tom ulju.

Moj milostivi vozač po zanimanju je mehaničar, tako da mu ništa nije za zamjeriti, upravo suprotno, trebam mu samo biti zahvalan! Nikolaj je veliki kršćanin, i kada bi primijetio nekakav križ uz cestu, uvijek bi se prekrižio, mrmljajući si nešto u bradu. Nakon 45 minuta vožnje stajemo kod male crkvice, odmah uz glavnu cestu, gdje je Nikolaj odjurio u nju kako bi se pomolio. Nisam izdržao sjedeći i čekajući ga u autu pa sam otišao u crkvu vidjeti što se unutra događa.

Zatekao sam Nikolaja ispred oltara kako kleči i pali svijeće. Nikolaj je to radio s takvom srećom i predanošću kakvo dosad nikada nisam vidio. Bez nekakve ritualne glume, odmjeravanja, klanjanja zbog drugih… Upravo suprotno, sve je to radio zbog sebe, i sebe samoga. Gledao sam taj njegov “ritual” i sjetio se župnika od prije dva tjedna (koji mi nije htio otvoriti vrata crkve da prespavam u njoj) shvaćajući da mi upravo sada Nikolaj ruši jedan dio predrasuda koje imam prema toj ustanovi. Nikolaj, svaka ti čast! Ti si jedini kršćanin kojeg vidim da to ‘obavlja’ bez nekakvog strahopoštovanja, glume i straha od Boga!

Nakon dva sata vožnje, u kojoj nam je zbog nepričanja engleskog jezika jedina komunikacija bila riječ Kavala (grad prema kojemu pičimo), ostavlja me na benzinskoj, i to 40 kilometara dalje nego što smo prvobitno trebali ići. Tamo me častio super ogromnim ručkom i crnom kavom. Preko blagajnika koji priča engleski, objasnio mi je da na ovoj benzinskoj dolaze kamiondžije koji voze direktno za Istanbul! Na odlasku pružio mi je ruku oproštaja, sjeo u svoj bijeli pick-up, okrenuo se prema smjeru iz kojeg smo došli, i nestao u daljini. Ma, nemam više riječi za Nikoja!

Tri sata kasnije...

Našao sam kamiondžiju, Turčina, koji će sutra u deset sati ujutro krenuti za Istanbul. Zbog savršenog nepričanja engleskog jezika, opet smo se dogovorili preko prodavača na blagajni. Nakon par razmijenjenih rečenica, dogovor je bio sklopljen i čekanje je moglo početi. Zbog ove poprilično radosne vijesti, ostao sam vezan za ovu benzinsku, te sam odlučio da ću noć provesti upravo ovdje, na kraju uskog hodnika, za malenim drvenim stolom. Izvaditi vreću za spavanje i leći na pod nisam mogao, zato što je to bio hodnik kojim se ide na WC i kojim bi se uvijek neko šetao. Bilo je tu malo spavanja, malo šetnje, malo dizanja glave kao znak da sam ovdje, te učestalog pogledavanja na zidni sat, čekajući famozno jutro. Rezime ove ‘benzinske’ noći; vrlo loše, vrlo loše! Spavao uopće i nisam, ali nema veze zato što sam našao prijevoz za Tursku!

Od samog početka, od trenutka kada sam ‘sklopio’ dogovor s vozačem, imao sam malu sumnju u njega, i u taj naš dogovor. Nije mi baš imalo smisla da jedan kamiondžija, nakon prespavane noći na parkiralištu benzinske, nastavi svoju ‘rutu’ u deset sati ujutro, a ne odmah u ranu zoru! Što će to ON točno raditi od trenutka kada se probudi, pa sve do deset sati ujutro? Čekati da mu kazaljka pokaže 10 sati?

U ranu zoru, oko 6 ujutro, probudio me blagajnik i rekao da Turčin uskoro kreće! Otrčao sam van, vidio ga da se sprema, te mi je desnom rukom samo mahnuo, kao znak da ne mogu s njime za Istanbul!

Minutu kasnije, Turčin je već na glavnoj cesti stiskao gas u svom kamionu, i to sam samcat, bez mene. Da, ostavio me na cjedilu, lagao mi je, i još me s tim svojim lažima nepotrebno zadržavao cijelu noć ovdje. I što sad? 

Da psujem? Vičem? Ili jednostavno zaboravim i krenem prema naprijed?  Jaooo Turčine, stvarno si duša od čovjeka!

Nakon ovog ‘incidenta’, prolaženje svog prijevoza za Tursku nisam više stavljao u tuđe ruke, i krenuo sam sam samcat u potragu za istim. Našao sam veliki karton na kojem sam s crnim markerom opet napisao ‘Istanbul’ (prijašnji karton sam izgubio), i pokazivao ga svakome tko bi došao na benzinsku. Potraga je trajala 3 sata, te je završila s pronalaskom novog kamiondžije, i to opet Turčina, u čiji sam kamion konačno sjeo, i krenuo prema granici. Na Tursku granicu došli smo nakon pet sati vožnje, ali vozač je odlučio da će noć provesti na granici, te sam izašao iz kamiona i krenuo pješice prema Turskoj. Međutim, u Tursku se ne može ući pješice, može se ući samo vozilom, tako da sam opet krenuo u potragu za kamiondžijama kako bi me odveli samo taj jedan kilometar u kojemu su smještene četiri granične kontrole. Naravno, prvih sto kamiondžija me odbilo, ali 101. je pristao.

I nakon ovog teškog i napornog dana, sad ipak već stopirajući u Turskoj, sjetim se onog svog nepisanog pravila, onog svog balansa!  Prema svim dosadašnjim teorijama i činjenicama koje me nakon teškog razdoblja uvijek nekako nagrade, trebao bi mi sada, i to ubrzo, stati nekakav avion, formula, ili helikopter. I da, to se je upravo i dogodilo!! Nije mi stao avion, ali stao mi je avion od auta, najnoviji supermoderan Mercedes, zatamnjena stakla, te širok’ ko cesta. Vozač spušta prozor, vadi kubansku cigaru iz usta, dižući lijevu obrvu, glavom pokazuje na stražnje sjedalo, te reče:

“Get in”!!!

Izvorni tekst pročitajte ovdje, na blogu Tomice Kristića. 

Prvi dio putopisa: Ovako sam iz Varaždina krenuo na Novi Zeland i to autostopom

O autoru:


Moje ime je Tomica Kristić. Rođen sam u Varaždinu u kojemu sam proveo dobar dio života. 

Strast prema putovanju u meni je bila prisutna cijeli život i 2015. godine sam odlučio konačno poduzeti nešto u vezi toga. U listopadu te godine započeo sam svoje prvo veliko putovanje. Krenuo sam autostopom iz Hrvatske prema Novom Zelandu te ga nazvao 'Putovanje u Međuzemlje'. Prije puta računao sam da će mi za to trebati dvije godine...ali sada kako sam na putu već duže vrijeme, shvatio sam da će mi put trajati barem tri godine. Putovanje je dosta izazovno zato što je low-budget , a krenuo sam sa samo 1500 eura. Ta činjenica rezultirat će snalaženjima oko financija koje ću provoditi na samome putu. Bit će tu volontiranja u zamjenu za smještaj i hranu te povremena pronalaženja jednotjednih ili čak dvotjednih poslova u zamjenu za novac.

Tako da, drag moji čitatelji, na ovom blogu možete pratiti sve moje avanture i dogodovštine koje će me zadesiti na istom, a pratiti me možete i na Facebooku.

Ponekad čovjek treba otići daleko od doma, daleko u svijet, da bi vidio gdje živi. Zato, isplovimo svi iz ove naše sigurne luke i krenimo u svijet, krenimo u otkrivanje, sanjanje i istraživanje. 

 

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

VIDEO

Petković otkrio: Nikad neću odjenuti dres Hajduka! Mog oca tražili su novac za poguranac
VATRENI AS OTVORENO

Petković otkrio: Nikad neću odjenuti dres Hajduka! Mog oca tražili su novac za poguranac

Nikad nisam stigao zahvaliti Mariju Budimiru za prvi gol u Dinamu, pet puta kaznili su me zbog kašnjenja, a u Dinamu je minuta kašnjenja 100 eura! Stotine Brazilaca prijetile su mi smrću nakon gola na SP-u...

U Južnoj Koreji rijetko ćete sresti osobe s dioptrijskim naočalama: Znate li zašto?
'RENTATE' LI SVOJ VID?

U Južnoj Koreji rijetko ćete sresti osobe s dioptrijskim naočalama: Znate li zašto?

Iako je to na našim prostorima možda nepojmljivo, u južnokorejskoj kulturi smatraju da, ako osobe starije od 20 godina nose naočale za vid, imaju 'loše roditelje' koji na vrijeme nisu ispravili dioptriju djetetu kad je to bilo potrebno
Gdje su Hajdukovi juniori točno godinu dana nakon finala LP-a?
OBLJETNICA VELIKOG USPJEHA

Gdje su Hajdukovi juniori točno godinu dana nakon finala LP-a?

Finale Lige prvaka mladih najveći je uspjeh Hajdukove akademije, ali malo je igrača dobilo priliku u seniorima. Dijelom zbog odluke čelnika kluba da jure naslov prvaka, dijelom jer se sami nisu izborili za minutažu