Potresno pismo tornjaku Boni, zbog kojeg će mnogi zaplakati

Proteklih dana čitam puno priča o našim veličanstvenim tornjacima. Šestogodišnji Bigo ove zime potukao se s vukovima i izvukao se gotovo bez ozljeda u Lipi kraj Tomislavgrada. Ljetos se čopor vukova morao povući i pred Gromom kraj Vrbovskog. A i Oskar iz Šibenika se nedavno uputio u brda pa obračunao sa zvijerima...

Pravi poznavatelji ove pasmine upozoravaju da nije dobro mistificirati snagu našeg pastirskog psa, da je njihova prava uloga da odvraćaju zvijeri od tora i stada, a ne borba s njima. Uostalom, kad je mladi vuk u naponu snage, vjerojatno će sam nadjačati psa, a protiv čopora od tri ili četiri vuka, ni najsnažniji tornjak nema mnogo šanse. Tako čitajući o tornjacima, naišao samo na jedno - na žalost široj javnosti nepoznato - ali silno dojmljivo, nadahnuto i potresno pismo koje bi, bez ikakva pretjerivanja, moglo ući u antologije naših i svjetskih književnih djela o psima!

Boni, dok je bio mlad i u naponu snage. | Foto: Ilija Sliško

Napisao ga je prije par godina Ilija Sliško, uzgajivač tornjaka i pravnik iz Tomislavgrada. Njegov oproštaj od voljenog starog tornjaka, od pravog dida čije je tijelo već bilo onemoćalo, ali srce je bilo prehrabro, ovdje prenosim u cijelosti, s njegovim dopuštenjem. Ovo je, dakle, pismo duvanjskom Hrabrom srcu, plemenitom ćuki koji se nikad ne predaje:

"Oronuo moj stari Boni, legenda od psa. Godine se nakupile, 12 ljeta na leđima. Žao mi ga gledati kako iz dan u dan sve teže korača, trči, onim svojim specifičnim ponosnim kasom. Pa evo, nekih pola godine razmišljam da mu dam injekciju i skratim mu muke, pa mi žao, a žao mi ga i gledat kako se pati. Pustim ga svaku večer i jutro, pa mu šapćem: „Ajde stari, ne daj se!"

Tornjak, djelo ilustratora Aleksandra Žiljka. | Foto: Aleksandar Žiljak

Vidim da ne može, pa odlučim sutra ću morati po tu prokletu injekciju. Sutradan mi je opet, vjerojatno po mojim subjektivnim viđenjima, nekako življi, pa odgađam. Prođe malo vrimena, stari zabasa u kuconju, onako star al', svejedno. Vrati se u ranama. Ja mu žugam, prigovaram, galamim. Baš k'o žena na čovika. On se samo potaći i gledi u mene k'o da mi oće kazati: „Pa bolan, takav sam, što mogu…“ I tako ima godinu dana.

Boni i Ilija Sliško na izložbi. | Foto: Ilija Sliško

Jutros me legenda riješila briga i nedoumica. Sinoć sam ga pustio i opet ga nije bilo, ja rek'o rđa stara opet u kuconji. A Stari je jutros stao pred vukove nekih 100 metara poviš kuće, podno Pleće na domak sela Kola. U 12 godini života još jednom podig'o svoj ponosni rep i što bi rek'o Mišo Kovač- 'samo srcem vođen', krenuo u smrt, kao da smrt nije ništa! Nije znao da se vratit neće, a da je i znao sumnjam da bi se Boni vratio. U borbi s okrutnim zvijerima ostavio je samo svoje kosti i junačko srce unutar rebara (začudo ono je ostalo). Valjda su ga vuci iz poštovanja ostavili. Bilo je najmanje tri, četiri vuka - tako znalci procjenjuju.

Ilija Sliško, Boni i fra Petar Krasić, čovjek koji je silno zaslužan za očuvanje i priznanje tornjaka. | Foto: Ilija Sliško

Tako je završila ova, neću reći tužna, nego junačka priča o jednom duvanjskom psu ljepotanu. E, stari moj Boni, nisi trebao, pa ti si za života uš'o u legendu, nije ti i ovo trebalo. A opet, kao da vidim onaj njegov plemeniti prijateljski pogled koji kaže: eto sad više nemaš dvojbi, pa bolan takav sam, šta mogu - samo srcem vođen!"