Premijeru, ne pati narod zbog Stepinca, već zbog tvoje Vlade

Svatko zbog nečega pati.

Tomislav Karamarko dugo je patio zbog odugovlačenja sa smjenama u policiji, sve dok mu tu patnju nije ublažila pljačka u policiji.

Kolinda Grabar Kitarović dugo je patila zbog odugovlačenja sa smjenom Dragana Lozančića, sve dok joj patnju nije ublažio premijer Orešković stavljanjem potpisa na njegovo razrješenje.

A evo, jučer je u Vatikanu sam premijer Orešković otkrio papi Franji od čega pati hrvatski narod. "Stepinac je bio mučenik, a hrvatski narod pati zbog odugovlačenja njegove kanonizacije".

Bila je to dramatična, pomalo pretjerana, svakako patetična, ali svejedno zanimljiva izjava koja je otvorila neka pitanja.

U prvom redu, kako naš premijer zna zbog čega hrvatski narod pati? Nikada tu nije živio, kad je živio ne može se reći da je baš dijelio sudbinu tog naroda, a osim toga, vrijedi spomenuti da ga narod nikada prije nije čuo ni vidio niti imao priliku birati. 

U ime naroda

U ime kojeg naroda on govori?

Tko se sve uklapa u taj narod? Koji to narod pati zbog odugovlačenja kanonizacije Stepinca? Hrvatski narod? Cijeli hrvatski narod ili samo onaj njegov katolički dio? Cijeli katolički narod ili ima katoličkog naroda koji je prilično ravnodušan prema kanonizaciji Stepinca?

I osim toga, što je s narodom koji ne pati zbog Stepinca? Bolje da ne pitamo, taj dio vjerojatno nije ni zaslužio da ga se smatra smatra narodom.

Ali u redu, ako Orešković već inzistira na tome da hrvatski narod pati, onda bi ipak trebao znati da ne pati - barem ne previše, ako uopće - zbog onoga što on govori papi. Pati zbog ekonomije, nezaposlenosti, korupcije, krize, nedostatka investicija, manjka reformi i svega onoga čime bi se ovaj premijer trebao baviti.

Ne miješa se u svoj posao

Zapravo, to su stvari koje bi trebale biti JEDINO čime bi se premijer Orešković trebao baviti. Zbog čega je doveden i za što je isključivo zadužen. To je nekoliko puta nedvosmisleno poručeno iz vladajuće koalicije.

Privatizacija, rasprodaja, investicije i tome slično.

Ali nekako se poklopilo da su se jedini konkretni stavovi koje smo dosad čuli od Oreškovića ticali uvođenja ćirilice u Vukovaru i sada kanonizacije Stepinca.

Međutim, nismo vidjeli da se Stepinac nalazio u onoj premijerovoj slavnoj prezentaciji u Hrvatskom saboru, zajedno s gomilom stvari koje njegova koalicija sada silom nameće društvu, ali smo vidjeli pregršt drugih elemenata, kvadratića, piramida, paralelograma, kojima bi se Orešković zapravo trebao baviti, a u kojima ne vidimo neke pomake.

Kolektivna patnja

Ako narod pati, i to kolektivno, onda to nije zbog odugovlačenja kanonizacije Stepinca, već zbog odugovlačenja s obećanim reformama. Zbog odugovlačenja s formiranjem Vlade. Zbog odugovlačenja s popunjavanjem ministarstava. Zbog odugovlačenja provedbe obećanog programa kojim se ova vlast hvalila i tvrdila da jedva čeka krenuti u njihovu provedbu.

Tvrdio je to i Orešković, da jedva čeka krenuti raditi u svrhu gospodarskog oporavka i boljitka. 

Sada vidimo da mu se najviše žuri s kanonizacijom Stepinca. U ime naroda.

I ako narod, da udarimo po istoj patetici, zbog nečega pati onda je to zbog poskupljenja zdravstvenih usluga, zbog prelamanja gubitaka preko njihovih leđa, zbog politikantskog natezanja u Vladi, pati zbog korupcije, kriminala, neefikasnog pravosuđa, a dobar dio naroda (onog "nepoćudnog") pati i zbog udara na medije, civilno društvo, policiju, a o dosad nedoživljenoj klerikalizaciji da se i ne govori.

I kad smo već kod posjeta Vatikanu, narod pati i zbog financijskih davanja Katoličkoj crkvi, pa Orešković svejedno nije osjetio potrebu to jednako dramatično komunicirati papi Franji.

Narod, da sumiramo, baš uopće ne pati zbog odugovlačenja s kanonizacijom Stepinca, baš kao što Orešković, Karamarko i Kolinda ne pate zbog sudbine tog svog naroda u koji se zaklinju i iza kojeg se skrivaju.

Nego zbog svoje vlastite.

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku