Da je barem Milanoviću dati malo vlasti. Pa da može smanjiti porez na dječje cipelice, domaću hranu i predikatno vino, a ne samo na neke dnevne novine.
Sad više nije jasno što je zapravo Zoran Milanović.
Je li on predsjednik Vlade i lider vladajuće koalicije ili nabrijani penzioner koji na kvartovskoj klupici, preko partije šaha i dva-tri gemišta, s kompićima komentira vijesti koje slušaju na rasklimanom tranzistoru.
Jer sve ovo što je nabacao na današnjoj sjednici Vlade više zvuči kao neobavezno trabunjanje, nego kao suvislo obrazlaganje porezne politike.
Počevši od onoga da je "svaka porezna politika i odluka o tome koliki će se porez na nešto plaćati je politička odluka", pa preko opaske da su "motivi zastupnika koji traže dodatno smanjenje PDV-a na sve tiskovine sigurno dobri i ne radi se samo o pukom lobiranju i želji nekih zastupnika da se nekome dopadnu", do lekcije o tome da su "riječi i pismo najgenijalniji izum ljudskog roda i čovjeka, pa čak i kad se piše loše", a sve to zaokruženo tvrdnjom da su "dnevne informativne novine općeg informativnog karaktera novine koje pišu tekstove".
Ali ništa nije bilo slađe od rafalnog niza retoričkih pitanja: "Nitko nije zapitao zašto je PDV npr. na dječje cipele 25 posto? Zašto PDV na dječje cipele nije pet posto ili 10 posto? Zašto se ne smanji PDV na većinu hrane i prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj, to su naši proizvodi? Zašto njih ne oslobodimo poreza? Zašto na vina nije porez pet posto? Zašto je na niz stvari porez 25 posto?".
Stvarno, zašto?
Da je barem na sjednici Vlade bio netko kompetentan da premijeru ponudi barem nekakav suvisli odgovor. Možda ministar financija ili ministrica kulture. Ili makar kamerman.
Ovako, ubogi Milanović i dalje će se pitati "zašto su dječje cipelice oporezovane više od novina".
Ma kad bi barem on imao neku moć da to promijeni. Kad bi mu barem netko dao vlast u ruke, makar na pet minuta, makar na godinu i pol, da konačno ispravi sve te silne nepravde.
Da smanji porez na domaću hranu i dječje cipelice, a ne samo na dnevne novine iznad 25 tisuća riječi. Bez obzira koliko ova Vlada gutembergovski poticala riječi i pismo kao najgenijalniji izum ljudskog roda i čovjeka.
"O, zašto njih ne oslobodimo poreza", zavapio je Zoran Milanović sa svog penzionerskog zidića, a onda nagnuo iz pollitrenke i razočarano pljunuo na pod.
E, da je njemu dati malo vlasti...
Ovako, preostaje mu tek da postavlja retorička pitanja, pitanja koja šuplje odzvanjaju u Banskim dvorima, epicentru državne nemoći. A da stvari budu još gore, ubogi Milanović se još izlaže opasnosti da ga neki drugi penzić, sa susjedne klupe, optuži da je obični populist.
Kad se nabacuje dječjim cipelicama, domaćom hranom i vinom - vjerojatno predikatnim - i kad zvuči gore od Dragutina Lesara. Ili, božemiprosti, Milana Bandića. Patetično i nemoćno.
Nije onda nikakvo čudo da je Zoran Milanović - premijer, a ne penzioner - onaj koji vodi politiku, usvaja zakone i donosi poreze, osjetio potrebu na sjednici Vlade naglasiti kako je sadašnja stopa od 10 posto koje mediji, dnevne novine općeg informativnog karaktera imaju, dva i pol puta je niža od svega ostaloga. "Je li netko to uzeo u obzir", pita se on, kao da njegova Vlada sada ne namjerava i tu stopu prepoloviti.
Da bi onda čak i zaprijetio: "Budemo li izloženi pritiscima, morat ćemo odustati i držati se stope od deset posto za sve, što je i dalje dva i pol puta manje od standardne stope PDV-a od 25 posto koja je, priznajem, visoka".
Pa da vidimo tko će još pisnuti. Ako se netko pobuni, svi idu u kaznu.
Ali, što će biti s dječjim cipelicama?
Uglavnom, Milanoviću je pošlo za rukom nemoguće. Na samo jednoj sjednici Vlade branio je odluku Vlade da smanji PDV-a na (neke) dnevne novine, pitao se zašto se ne smanjuje porez na dječje cipelice, a onda zaprijetio da će odustati od smanjenja poreza na novine, ako ga izdavači budu tražili da on bude isti za sve.
Očito mu nije lako. Na toj premijerskoj klupici u parkiću očito vlada velika gužva.
