U Hrvatskoj novac je općenito tabu tema, a vrijednost umjesto objektivna, vrlo subjektivna kategorija. Na pisanje teksta na ovu temu natjerao me nedavni razgovor o minimalcu i nekoliko poslovnih ponuda koje sam dobila.

Prije desetak dana našla sam se u društvu kolegica s faksa i otvorile smo one standardne teme gdje koja radi, kakve su plaće, kakvi su nam planovi kroz sljedećih godinu – dvije…

Pojedine su se izjasnile da im je 4500 kuna sasvim solidan iznos. Šutjela sam jer je moja cifra bila nekoliko puta veća od njihove pa nisam željela zvučat pretenciozno.

S druge strane, u razgovoru s muškim dijelom svog društva nekoliko njih u bliskoj budućnosti očekuje promaknuće i bolji uvjeti na poslu. Obojica su se izjasnili da prije potpisivanja ikakvih ugovora odmah traže povišicu. Bez razmišljanja.

Možda će ovo zvučati ekstremno od mene, no u istu poziciju stavila sam žensku osobu kojoj bi se pružila jednaka šansa za napredovanjem. Vjerujem da bi većina žena jednostavno bile sretne na ukazanom povjerenju, a o povišici ne bi ni razmišljale.
Tko je tu u pravu!?

(Do) kada raditi besplatno?

Nikad.

Ili isključivo na kratkoročnim projektima iz osobnog zadovoljstva i ljudi s kojima u tom trenutku surađujete.
Osobno sam za džeparac počela raditi s petnaest na štandu, do dvadesete bilo mi je dosta privremenih poslova na kojima sam izgubila motivaciju čak i za novcem. Na drugoj godini faksa počela sam volontirati u udrugama i javljala se da pišem na nekim portalima – besplatno, radi iskustva.

Jedno vrijeme nisam radila jer nisam željela gubiti dragocjeno vrijeme na poslove koje sam prerasla. Pranje čaša je i dalje pranje čaša, bez obzira na to što je satnica 40 kuna. U jednom trenutku potrebno je pregristi potrebu za kratkoročnim rješenjima te početi razmišljati o dugoročnim.

Ako je novac trenutno neophodan, a taj posao te ne usrećuje – odmah traži alternativu, radi dva posla. Samo nemoj čekati da te netko povuče za ruku, da prilika padne s neba ili govori da se ne može. Može se. Ali treba imati muda.

Ako se jednom pozicioniraš kao pojedinac koji radi besplatno i ne zna svoju vrijednost, prvo će te angažirati, otkloniti problem, a kasnije angažirati profesionalca.

Kako stvoriti osobni brend?

Beskompromisno, ustrajnošću, neprestanim usavršavanjem znanja i vještina.

Brend nećete stvoriti preko noći niti stavljajući društveno poželjne fotke na društvene mreže.

Doslovno, džabe vam fotke luksuznih večera, putovanja, moto „uživaj dok si mlad“ ako na tom istom putovanju skupljate sitniš za kavu… Možda ćete kratkotrajno nekoga navući na društveni konstrukt vašeg lifestylea, ali kad vas prokuže – game over!

Što će se dogoditi? Dok vi ‘uživate’ u životu, drugi će te iste godine iskoristiti za rad i usavršavanje pa će na kraju oni s trideset uživati, a vi…? I dalje skupljati sitniš, živjeti na račun roditelja i pitati se što ste radili zadnjih desetak godina kad te bili u naponu snage.

Stvarajući vrijednost sebi i drugima, pružajući pozitivnu energiju okolini koja vas okružuje kroz praktičan rad i postizanje rezultata, novac će početi dolaziti sam od sebe.

Osobe koje žele surađivati s vama sami će nuditi novac u zamjenu za vaše vrijeme i znanje.

Oni koji to ne žele ni ne trebaju vam. Zapravo je vrlo jednostavno.

Ako sam nešto naučila kroz ove godine svakakvih poslova, besparice i zarađivanja od blogginga je – Bolje besplatno ležat, nego besplatno radit!

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.