Put od golotinje do divljenja u Maksimiru traje četiri godine...

Brojale su se godine od Josipa Šimića i evocirale uspomene na Marija Mandžukića, dva modra junaka iz Amsterdma. I govorilo o šansama, Dinamovim šansama na Areni. Unatoč onih 0-2 u Maksimiru, unatoč tome što Dinamo nikome u tri utakmice nije zabio gol. A onda je prošlo i tih 90 minuta, veličanstvena Arena bila je raspjevana, zadovoljna viđenim. Modri doprinos u Areni? Oni su bili ondje da bi se divili.

- Svi smo impresionirani onim što je Ajax pokazao, nevjerojatno je s kakvom lakoćom igraju i stvaraju šanse - prenio je glas svlačionice Ivan Kelava.

Primio je četiri komada, mogao je i još poneki, zapravo je spasio Dinamo od potpunog debakla. Ali nitko nije djelovao pretjerano razočarano.

- Ovo je realnost. Točno ovoliko su bolji od nas, za ta četiri gola - rekao je Jerko Leko, čovjek koji se vratio da bi s Dinamom igrao Ligu prvaka.

Četiri kola poslije malo je od igre ostalo. Sve se vrti oko priča o Dinamovoj realnosti poraza, oko loše lige iz koje je nemoguće nešto napraviti, oko igrača koji su ili premladi ili prestari, oko učenja, skupljanja iskustva, rušenja negativnih rekorda...

I sve to može imati smisla, jednako kao što više nema smisla ponavljati tezu kako Dinamo kvalitetom ne može parirati ostatku društva u eliti. No kako se preko noći dogodilo da je realnost "modrih" primiti četiri komada od Ajaxa?

Odjedanput se nitko ne uzrujava zbog potpunog potonoća, a prije samo četiri godine na istom tom terenu Dinamo je pobijedio. Da, pobijedio! Tada su u crveno-bijelom dresu igrali Suarez, Huntelaar, Stam... Danas igraju Eriksen, Sulejmani, Verthongen i Boerrigter. Dobro, tada su u plavom dresu bili Modrić i Mandžukić, ali razlika, čini mi se, ne bi smjela biti baš tolika. Tada je Dinamo u jednom trenutku vodio 3-0, sada bez posebnih emocija isprati 0-4. Tu se očito dogodila neka ozbiljna promjena...

Možda je stvar u Franku de Boeru, igračkoj legendi, ali i treneru kojem predviđaju veliku karijeru na klupi. Momčad mu igra brzo, atraktivno i efikasno, protiv Dinama je na trenutke njegov Ajax izgledao kao Barcelona. Zlobnici će reći da je možda stvar i u Kruni Jurčiću. Ali to su samo zlobnici, prljava im usta. Jer isti taj Jurčić bio je na klupi i prije dvije godine. I tad je Ajax slavio, ali bilo je 2-1. I nitko se nije morao crveniti, nitko nije govorio o "impresivnom Ajaxu". Ne, još prije dvije godine Dinamo je žalio za propuštenim. Iako, i danas za nečim žali...

- Šteta zbog ovog zadnjega gola, ljepše bi zvučalo 3-0 nego 4-0 - misli golman Kelava.

Nitko realan nije očekivao da će Dinamo proći skupinu. Čak je i u borbi za treće mjesto bio autsajder, unatoč odličnoj partiji u porazu od Reala. No nitko nije očekivao ni ovo. Da će nakon četiri utakmice Dinamo biti bez boda, bez gola, bez nade da se išta tu može napraviti. I da će se diviti protivniku s kojim je prije dvije i četiri godine igrao u egalu ili ga pobijeđivao.

Ako nije stvar u treneru, možda je u igračima. Možda oni nisu baš toliko dobri koliko mislimo. Možda... Ali još je tu jedan detalj. Prije četiri godine, dok je Dinamo "uništavao" Ajaxa, Nikola Pokrivač bio je standardni prvotimac. U srijedu navečer nije čak ni ušao s klupe. Dakle, Dinamo bi po toj logici danas trebao biti bolji nego tada. A baš nešto i ne izgleda da je ta logika logična. Jer prije četiri godine Zdravko Mamić se skidao do gola na Plesu, slavila se velika pobjeda. I nakon srijede navečer čekali su tamburaši. Zdravko je ostao u odijelu, igrači su se međusobno pogledavali i na zapovijed pjevali. S kiselim smiješkom i četiri komada u mislima.