SVE O JAPANSKOJ LJEPOTI. Zanima vas, zanima! Eh pa, znatiželjne moje djevojke i žene, došao je dan da prodiskutiramo par zanimljivih stvari koje sam doživjela, vidjela i kupila u Zemlji izlazećeg sunca.
Putopis kakav još niste čitali i Japanke u maskama za varenje
Vjerojatno najzanimljivija stvar koju zamijetite čim se iskrcate iz aviona (ako ste ovako abnormalno fiksirani na sve vezano za ljepotu i kožu i skincare, kao ja) je da ona dobra stara činjenica o svijetloj koži kao imperativu azijske ljepote stvarno stoji. Izuzetno rijetko vidite tamnije Azijatkinje, ali zato stalno, na svakom koračiću, možete vidjeti suncobrane. Da, na prelijepi sunčan dan, Azijatkinje se oboružaju sa suncobranima i UV protektivnim maskama koje izgledaju DOSLOVNO kao zaštita koju nosi vaš tata / ujak / stric / muž dok vari neki teški metal u radionici. Nisam sad baš slikala ekipu po ulici pa ću se poslužiti ilustracijama da vam dočaram taj WTF moment. Kao i maske koje idu preko usta koje Japanci nose kada su prehlađeni kako ne bi prenijeli zarazu (što je meni totalni civilizacijski doseg), i ove čudnovate naprave su totalno normalna stvar u Japanu, a ponekad ih Japanke i kombiniraju pa uopće ne vidite facu osobi u prolazu, a pitate se i kako oni IŠTA vide s tim.
Ali, da, sve je u SPF-u, i kad uđete u bilo koji dućan, drogeriju, ma i najjadniji kvartovski market koji nema niti kavu za kupiti, svugdje ćete vidjeti te skincare proizvode sa SPF PA+++ ultra ekstra super-nešto-nešto napomenama (koje su jedine na engleskom i koje jedine možete iščitati s ambalaže). Vidjeti ženu koja je od vrata naniže nekoliko tonova tamnija, a na licu ima neki ekstremno izbjeljujući puder i tko zna koliko još izbjeljujućih čudesa, posve je uobičajena praksa. Čak bih rekla pravilo.
Japanski muškarci izuzetno paze na volumen i boju kose. Baš kao što je pravilo vidjeti žene koje svoju kožu štite od sunca, toliko je pravilo i vidjeti muškarce koji su svoju kosu vidno posvijetlili, obojili (čini se u kućnoj radinosti jer, kako im je kosa dosta tamna i ima prirodno dosta crvenog pigmenta, tako te boje uvijek ispadnu onako dosta crvenkasto smeđe što je dosta smiješna pojava).
Kosa Japanaca (dakle, pričamo o muškarcima) je u pravilu uvijek jako gusta i šišana slojevito što mislim da je trendi kod njih jer imaju ravnu i tešku kosu koja ima tendenciju beživotno padati. Nisam vidjela nijednog ćelavog Japanca. Uostalom, screenshotala sam vam rezultate s Googlea kad upišete “japanese men hair” pa vam je sve jasno.
S druge strane, Japanke uglavnom imaju dosta konzervativne frizure. Lude boje, undercutove, neobične rezove – ništa od toga nisam vidjela. Siva kosa? Roza kosa? Modra kosa? Kod njih ne postoje. Neupadljivost i uniformnost je izuzetno jaka, kako u šminkanju i friziranju, tako i u modi. Također, curke se uglavnom NE FARBAJU ili se farbaju dosta suptilno pa se to bojanje uopće ne kuži. Ako sam neku i vidjela s obojenom kosom, to su uglavnom preljevi, tipa tamni mahagonij, ili lagano posvijetljena kosa. Starije Japanke predobro rockaju sijedu kosu i sve redom izgledaju prelijepo.
Toliku koncentraciju lijepih starica kao u Japanu ćete teško pronaći drugdje u svijetu. Prvo, dosta su vitke i pokretne, premda se na njima vidi da su u poznim godinama. Drugo, njeguju stil koji je izuzetno šarmantan za žene u godinama – biraju šik krojeve ili čak klasične tradicionalne kimono opravice, neutralne boje koje povremeno “razbiju” s dodacima intenzivnijih boja i diskretnim uzorcima, primjerice na svilenim maramama. Svila je tamo big thing, i općenito koriste dosta kvalitetne materijale, a polić i takve gluposti su rezervirani isključivo za mainstream zapadnjačke brendove poput Zare, Forever 21 i slično.
Ima nešto u držanju Japanki, ta neka decentnost i odmjerenost, i elegancija koju ne možete baš niti pravo opisati, ali je tamo jednostavno vidite i osjetite, i poželite ponijeti komadić tog misteriozno-zavodljivog gejšastog ponašanja nazad sa sobom na tvrdi Balkan. Način na koji Japanke hendlaju stvari, primjerice dok vam u dućanu zamataju nešto, gotovo je kao ritual, kao neki delikatni ples. Prekrasno nešto. A na sličan način pristupaju i ideji šminkanja.
Nemojte me krivo shvatiti, ja volim i smokey eye i eyelinere i tamne ruževe i sve to. Ali volim i nježan, diskretni, mladenački make up u roskastim i mareličastim i nude tonovima koji možda čak i najljepše ističe ženstvenost. Moje osobno mišljenje, naravno. E sad, Japanke UOPĆE ne vole make up kakav mi ovdje uglavnom nosimo. Crvene i tamne ruževe, smokey na kapcima, superiscrtane obrve, konturiranje, jaki eyeliner, supermat ten, baking, tantouring, colorblocking – od toga svega, NIŠTA NEĆETE VIDJETI U JAPANU. Što ćete vidjeti onda u Japanu?
Puno roze. Žene u Aziji obožavaju roskaste obraščiće, roskaste usnice, roskaste noktiće, čak obilno stavljaju rozo i na donju liniju kapka. Ambalaže su im uglavnom u tim nekim pinky izdanjima s mašnicama i svime što podsjeća na ideju mladosti. Ideja ljepote u Japanu ustvari je hiperbola mladenačke ženstvenosti.
Diskretan make up. Kao što sam već rekla, ludi make up kod njih nije neka opcija, i iskreno nisam ga primijetila čak niti u ludoj Harajuku ulici. Japanke su dosta konzervativne kad je make up u pitanju, i to se svodi uglavnom na ujednačen ten, dosta rozog i breshvastog na usnama i obrazima, dosta sedefastih formula na kapcima, VRLO elaborirane maskare i uvijači za trepavice (najpoznatiji uvijač na svijetu je onaj Shu Uemura, i nije uopće čudno da to potiče iz Azije jer Azijatkinje imaju ful slabe dlačice na tijelu i licu, uključujući i obrve i trepavice).
Puno vlage. Sve od azijskog skincarea usmjereno je na puno, puno, puno i onda još malo hidratacije. Ponekad se to pretvori u sulude količine kozmetičkih proizvoda i ekstenzivne, vremenski iscrpljujuće etape beauty rutine. Svaka kozmetička linija unutar jednog brenda ima barem 5 proizvoda koji su namijenjeni da ih se nanosi konsekutivno, i svi u sebi imaju komponente koji intenzivno VLAŽE kožu. Teški, masni proizvodi kod njih su veliki no-no. Uopće nisam primijetila nijedan proizvod koji je u sebi imao naglašenu dominantnu uljnu komponentu, OSIM uljnih odstranjivača šminke. Samo lagani, manje ili više viskozni proizvodi na bazi vode ili vodenih komponenti.
Puno anti-age proizvoda. Ne obazirući se uopće na činjenicu da bježe od sunca kao vrag od tamjana, i da im gotovo svi proizvodi targetirani za dnevnu uporabu imaju visoki SPF (dakle, čak i svi puderi i CC i BB kreme, a ne samo skincare), azijska je kozmetika izuzetno orijentirana na inkorporiranje antioksidansa u kozmetiku. Na moju veliku žalost, to je ujedno i tržište koje jako pati na to da proizvod mora djelovati “lijepo i fino” pa intenzivno stavljaju mirise u sve živo i neživo. Baš kao i alkohol. Primjerice, htjela sam kupiti neke stvari od Shiseida, ali to je TOLIKO STRAŠNO SMRDJELO NA ALKOHOL i toliko brzo isparilo s moje kože (što mi opet govori da je dosta alkohola u igri) da se jednostavno fizički nisam mogla prisiliti da to kupim.
Testeri su im nepoznati koncept. Znam da je i kod nas pravo čudo kad dobijete testere uz kupnju kozmetike, ali kod nas barem možete doći u dućan i pitati za tester. Isto sam probala i ondje jer sam naumila kupiti Koh Gen Do Aqua puder, ali nisam mogla dobro ocijeniti nijansu pod umjetnim svjetlima, i tada sam ih pitala za tester. Oh, koja greška. Japanci su jako spremni pomoći vam na bilo koji način, rukama i nogama, i malo je reći da su mobilizirali cijeli dućan da mi pomognu, ali shvatiti da ih pitam za TESTER U VREĆICI ZA DOMA nisu uspjeli skužiti niti nakon 10-minutnog natezanja. Na kraju ga nisam kupila, jednostavno nisam mogla dati 50+ dolara za puder kojem ne mogu točno ocijeniti paše li mi nijansa.
Japanke i općenito Azijatkinje izgledaju mlađe od nas Europljanki. I čak bih rekla da u prosjeku imaju i ljepšu kožu. Ali, prilično sam sigurna da to ima puno manje veze sa samim proizvodima za njegu, a puno više s genetikom i činjenicom da generalno imaju drugačija facijalna obilježja (okruglija lica i obraze koji minimiziraju mogućnost da lice izgleda “upalo” i mršavo, premda su dosta mršavi po fizionomiji) te deblji dermis od bijelaca koji je manje sklon poroznosti, kapilarama, pa čak i ožiljcima. S tim u svezi, potrebno je naglasiti da sam primijetila i dosta žena koje su imale jednako lošu i nezdravu kožu kao i kod nas. Jedina razlika koju bih STVARNO istaknula kao bitno razlikovno obilježje je činjenica da je Japan jedina zemlja na svijetu koja ima mekanu vodu. Voda bez kamenca čini da se naša koža manje isušuje, a proizvodi bolje ispiru s lica što je oooooooogromni plus za sve nas sa osjetljivom kožom. Meni je tamo koža bila nekako više plump, premda sam dobila dosta prištića jer sam jela abnormalne količine slatkog i rafiniranog poput azijskih slatkiša, nudla, riže i slično (kako bih izbjegla da negdje slučajno ne pojedem meso jer izvan restorana nisam ništa razumjela).
Posvetimo se na tren i japanskim beauty dućanima. Azijsku kozmetiku ćete u Japanu moći pronaći u gotovo svakom dućanu, uključujući i u onim 100-yen shopovima, ali najbolji izbor će sigurno biti u specijaliziranim dućanima poput Ainz & Tulpe (nešto kao drogerija) i Keio(nešto kao high-end department store). Cijene su dosta visoke, ne sad nešto što si čovjek nikako ne može priuštiti, ali uglavnom daleko od jako jeftinih, čak i kad su jeftiniji “teen” brendovi u pitanju. Od jeftinijih make up brendova izdvojila bih Canmake i Cezanne koji su baš svugdje, a mid-range je Coffret D’or, Kate i MAQuillAGE. Iskreno, skupe brendove šminke ili nisam baš vidjela ili ih se ne sjećam. A da, sjećam se Koh Gen Do i RMK, tako je, oni su skuplji. Na kraju nisam ništa kupila od make upa jer mi ništa nije bilo zanimljivo, pigmentacija je uglavnom slabija nešto smo mi ovdje navikli (a oni to baš vole) i sedef baš i nije moj thing u tolikoj mjeri. Koh Gen Do Aqua puder mi se jaaaaaaako svidio po teksturi i pigmentaciji, i njega sam stavila na mentalnu wish-listu za neki drugi put.
Zato je skincare jako napredan, i ovi turboskupi brendovi uglavnom spadaju u kategoriju proizvoda za njegu. Vjerojatno ste već čuli za Shiseido, Kanebo, SK-II, Cle de Peau, Shu Uemura, Hada Labo, DHC, Kosé. Uglavnom, ja sam slinila nad ovim proizvodima kao najveći slinjo. I dok su me neki stvarno oduševili, neki su me baš razočarali. Primjerice, Shiseido Lifting emulzije su svugdje bile na ogromnom popustu, i ja sam stvarno, ali NAJSTVARNIJE htjela da mi se svide. Ali, kao što sam već spomenula, preko tog osjećaja i mirisa alkohola nisam mogla prijeći. Stoga na kraju nisam ništa uzela od Shiseida, iako sam bila uvjerena da ću uzeti više stvari.
Želite znati kad sam doživjela trenutak apsolutne hiperventilacije popraćen znojenjem i drhtanjem ruku? Kad sam u friking drogeriji vidjela OBAGI. Dakle, da mi je netko rekao da postoji mjesto na kugli zemaljskoj gdje ušetate i odšetate s Obagijem u ruci, rekla bih mu da je lud. Ali očito postoji, i to je Tokio. Ovo su proizvodi koji su posebno namijenjeni za japansko tržište, i zato imaju malo drugačiji vizual od klasičnog Obagija. Uzela sam Obagi Vitamin C Serum Foundation i Obagi professional 20% vitamin C serum + vitamin E koji je jedan od onih nekoliko supernahajpanih proizvoda na svijetu u koji se svi kunu da im je transformirao lice. Prvi me je košta nekih 30-ak dolara, a drugi 80 dolara. Da, dala sam 80 dolara (oko 500 kuna) za vitamin C serum. Znam što mislite. I sama sam se htjela malo propucati od muke, ali znala sam da neće ponovno biti ovakve prilike uskoro, a fakat nisam htjela propustiti isprobati ga i uvjeriti se je li stvarno vrijedan ovakvih novaca.
Kupila sam još i Hada Labo ulje za otapanje make upa i gel za čišćenje lica iz njihove najpoznatije Gokuyjun (Super Hyaluronic Acid) linije. Slobodno me pitajte zašto sam, oh zašto, odlučila kupiti ovako dva nezanimljiva proizvoda. Vrlo jednostavno: zato što uopće nisu nezanimljivi! Naime, Azijati jaaaaako briju na niski pH u svojim čistilicama za lice i tvrde da je to najviše zaslužno za njihov lijepi ten. E pa probat ćemo! A za ovo konkretno ulje su rekli da je predobra zamjena za DHC Deep Cleansing Oil koji sam potrošila i koje je meni osobno bilo najbolje ulje za čišćenje lica koje sam ikada isprobala.
E, da. Bila sam i u korejskoj četvrti Tokija jedan dan i već sam vam rekla da su tamo doslovno dućan na dućanu korejske kozmetike. Dakle, raj za moje oči, pakao za moj budžet, a ja sva sluđena od ljepote u sredini. Ako vas put nanese u Tokio, svakako posjetite korejsku četvrt, baš je super iskustvo. Ondje sam uzela dugo željeni Missha Magic Cushion Mat za lice u toploj nijansi 21 (postoji i hladna 21, te topla i hladna varijanta nijanse 23 koja je dosta tamnija). Koštao me nekih 10 dolara, što je cijena koju sam viđala i na k-beauty sajtovima. I naravno, još nešto što mi je bilo sto godina na wish listi: It’s Skin Power 10 Propolis effector što je nešto kao supercharged serum s antioksidansima i propolisom. On me koštao 9 dolara. Osim ove kozmetike, u korejskoj je četvrti dostupno stvarno jako puno korejskih brendova, ali su svi višestruko skuplji nego na korejskim webshopima pa je možda najbolje tu šetnjicu iskoristiti za isprobavanje teksture i pipkanje proizvoda, a onda ih naručiti s neta.
Jesam li sad rekla sve? Ja mislim da nisam jer imam još milijun nekih dojmova o Japanu i azijskoj ljepoti i kozmetici, ali opet imam filing da sam malo pretjerala i da se nikome neće dati čitati sve ovo. Za kraj ću vam samo priložiti ovu fotku i reći: da, ovo u Japanu FAKAT postoji, kao i brdo sličnih gadgeta za uljepšavanje modificiranjem facijalnih obilježja. I ne, nemam pojma kako to funkcionira! Ako vas zanima da neku od ovih spomenutih tema obradim detaljnije, svakako mi to dojavite, a recenzije svih ovih proizvoda također slijede! Kao i uvijek, hvala vam ako ste izdržali do kraja ovog teksta.
Izvorni tekst pročitati možete ovdje.
O autorici:
Ja sam Jelena Skendžić i autorica sam bloga Babushka.com.hr. Usrećuju me male stvari u životu: kreativna energija, kava ujutro, bukiranje aviokarte za još neistraženu destinaciju, fotografiranje i planinarenje. Pišem o svakodnevici, beauty i lifestyle temama te putovanjima, a moj rad pratiti možete na blogu, Facebooku te Instagramu.
Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista
Andrijašević za 24sata: Dinamo više priča nego što igra, Rijeka mora kupovati, Hajduk ne...
Alina za 24sata o životu nakon pobjede: Znam što ću s novcem, 20.000 eura dat ću za zdravlje