Dovoljno mi je da sagledam ljude oko mene. K vragu, dovoljno mi je da sagledam samu sebe. Svi mi kad-tad nekoga zavolimo pa izgubimo, štošta na ovom svijetu prebolimo, prođemo kroz periode kada se gušimo u suzama i tugujemo. Svi mi strahujemo i to strahujemo, u suštini, od istih stvari: osude, odbačenosti, neshvaćenosti, nemogućnosti i nedostatka svrhovitosti u svojim životima. Svi mi nosimo na svojim plećima terete naših predaka. Teško odmičemo od njihovih odluka, grešaka, uvjerenja i očekivanja. Ama baš nitko od nas ne dobije knjižurinu s naslovom „Priručnik o životu“ kada stigne na ovaj svijet. Stoga, živimo i stvaramo, ako ima sreće, iz dubine duše i smiono, najbolje što znamo i umijemo. Rastemo i učimo, ponekad se i osramotimo. Činimo glupe poteze, dajemo se suviše, trpimo tuđe besmislice. Užasavamo se bliskosti, ali beskrajno žudimo za njom pa zbog toga često patimo. I pored svega toga, evo nas, tu smo. I dalje postojimo, i dalje guramo. Kada se osvrnemo unazad vidimo da sve najteže s čime smo se do sad u životu susreli preživjesmo. Mijenjali smo se naočigled, ponekad iz temelja, a i dalje sebi i drugima tvrdimo da nismo to u stanju. Promijeniti se. Da smo jednostavno takvi kakvi jesmo. Da nam nema pomoći.

Jesmo, svi smo mi sjebani. Međutim, problem nastaje kada to „sjeban sam“ osobi postane obična izlika za mnoge stvari. Paravan iza kojega može vješto sakriti svoju nesigurnost i nepovjerenje. Prigodna sintagma koju može upotrijebiti kada situacije postanu previše neugodne i teške. Opravdanje za loša ponašanja i sukobe. Zapravo je realnost da osoba nije jednostavno takva kakva je. Osoba ODLUČUJE biti takva kakva je.

Da, dobro si pročitao. I da, normalno je da sad osjećaš potpunu nelagodu zbog te rečenice. Možda čak i nevjericu, krivnju, nezadovoljstvo ili pak potpuno, skrušeno slaganje. Možda tražiš opravdanja, mrmljaš u bradu, spominješ i proklinješ krivce i događaje iz svoje i/ili tuđe prošlosti. No, istina je ta da si u potpunosti odgovoran za ono što jesi. Ne za to što ti se dogodilo. Ne za to koliko puta si bio razočaran. Ne za to kako su te tretirali. Nego za to što biraš biti u odnosu na sve to. Ogorčen, malen, frustriran, ljut, žalostan, beživotan. Ili pak ustrajan, nepokolebljiv, siguran, optimističan, opraštajući, velik.

I samu sebe zatičem često kako se definiram i samim time opravdavam.

„Ma, znaš, ja sam ti boležljiva. Često, prečesto naivna. Mrzim adrenalin. Prije će hrvatski sudovi donijeti svoje odluke, nego li ja. Uglavnom ne idem na tebe prva, ali ako me pikneš tamo di „ne treba“, bit će burnije od Hirošime. Žestoka sam i glasna. Bojim se neuspjeha pa radije ni ne pokušavam ono u što 100% nisam sigurna. Misliš da sam uporna u svojoj tvrdoglavosti? Gledaj me koliko sam tvrdoglava u svojoj upornosti.“

Uživamo u definicijama. Čvrste su i opipljive. Vežu nas za realnost, pružaju nam svojevrsnu sigurnost. Otpustiti neku definiciju sebe bilo bi kao da otpustimo sigurnosni pojas na vlaku smrti u zabavnom parku vjerujući da nećemo izletjeti iz sjedišta. Iz vlaka smrti bismo zasigurno izletjeli, stoga to ne bi bilo pametno. Međutim, u vlaku života bismo po prvi put osjetili potpunu sigurnost i kontrolu, stoga je to apsolutno preporučljivo. Štoviše, tek tada bismo si mogli dopustiti uživanje u vožnji.

Definicije ograničavaju naš potencijal za osobnu promjenu. Svaki put kad se poslužimo onom „sjeban/a sam“ ili „takav/takva sam ti ja“, moramo biti svjesni da se služimo običnom izlikom kako bismo izbjegli analiziranje sebe i situacije u kojoj se nalazimo. Moramo biti svjesni da u tom trenutku donosimo odluku i da ta odluka ima određenu težinu. I za nas i za ljude oko nas. Moramo biti svjesni da moramo i možemo aktivno mijenjati mnoge naše aspekte. Ukoliko ih ne mijenjamo, jednostavno nam NIJE. DOVOLJNO. STALO. do promjene (pročitaj ovo nekoliko puta dok ne sjedne kompletno!).

No, tu put ne staje iako se mnogi upravo tu zaustavljaju. Moraš prijeći i sljedeću stepenicu. Moraš preuzeti odgovornost. Priznati da možda još nemaš alate za promjenu, ali da ćeš ih pokušati pronaći (ukoliko ti je stalo do toga). Ukoliko ih i ne pronađeš, to će opet biti poštena i jasna poruka tebi i drugima do čega ti je ili nije stalo u životu. Što ti ili drugi možete ili ne možete očekivati. I to će isto biti sasvim u redu. Samo, molim te, nemoj tražiti glavnog odgovornog u svima i svemu – osim u sebi. Nemoj da te koče zahtjevnost, strah i bol koji se mogu javiti u procesu. Zamisli kad bi djeca, suočena sa sljedećom prekretnicom u svojim kratkim životima, odustala od prelaska u nju jer im je pod a) zahtjevno b) zastrašujuće c)ponekad izaziva bol (ne znam dijete koje nije tisuću puta palo prije nego što je stabilno i suvereno prohodalo). Padovi bole, suočavanja su teška, ali ako samo probaš…ako samo izguraš…ako samo ustraješ…prijeći ćeš u sljedeću fazu. Uvidjet ćeš da više i nisi baš onakav kakvim si se cijelo vrijeme smatrao. I da je to zapravo dobra stvar! Drugi će ti biti zahvalni, a ti samome sebi pogotovo.

O autorici:

Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.