Da je Vlada na početku mandata krenula u monetizaciju autocesta i privatizaciju imovine, ispalo bi da ima plan. Ovako, ispada da panično krpa rupe u proračunu.
Sve ove odluke koje je jučer donijela - monetizacija autocesta, privatizacija Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke - Vlada je trebala donijeti odmah nakon dolaska na vlast.
Ne samo što bi tada loše vijesti kompenzirala euforijom nakon izborne pobjede, nego bi ove nepopularne poteze prikazala kao promišljenu politiku razvoja, a prikupljene milijarde kao zalog za spasonosne investicije.
Izgledalo bi kao da ima plan. Ovako, izgleda da ima plan samo u slučaju nužde.
Dovela se u situaciju da otvoreno priznaje kako monetizacijom i privatizacijom krpa rupe u izbušenom proračunu, da ovim očajničkim mjerama izbjegava bankrot. Izložila se optužbama da u panici od deficita rasprodaje obiteljsko srebro. Otvorila se kritikama da novac ne ide u razvoj, nego u puko preživljavanje.
A u cijeli taj aranžman ulazi oslabljena dvogodišnjim mandatom prepunim skandala i afera, lutanja i zakašnjelih poteza, iznevjerenih obećanja...
Ono što je ionako bilo loše, Vlada je učinila još gorim.
Tako se Vladi prijeti referendumom protiv monetizacije autocesta, sindikati se bune, ekonomisti dijele lekcije, građani gube živce i povjerenje u odluke ove vlasti, dok je, politički gledano, vladajuća koalicija u sve većoj defenzivi.
Uglavnom, debakl, kako god okrenuli.
Prije godinu i pol to ne bi tako izgledalo. Tada bi se još mogla prodati priča o tome da se sve to radi planski, da se kreće u investicijski ciklus, da se diktiraju uvjeti privatizacije, a ne da se pokušavaju zakrpati rupe u proračunu.
U isto vrijeme, Vlada je trebala krenuti i u dublje strukturne reforme, primjerice javne uprave i lokalne samouprave, i uzdati se u to da bi se do kraja mandata osjetili financijski učinci.
I usput kompenzirali priču o paničnoj rasprodaji.
Ovako, Vlada je stvorila kaos. Sve manje građana vjeruje u opravdanost ovih mjera, obrazloženja premijera i ministara samo raspiruju gnjev javnosti, a nijedna od ponuđenih mjera ne izgleda kao promišljena strategija, nego kao puko traženje izlaza vlasti pritisnute uza zid.
Govori se o tome da drugog rješenja nema, umjesto da je to rješenje koje će nam se najviše isplatiti. Tvrdi se da je to nužda, a ne plan. Da je to najmanje loš, a ne najbolji potez.
Normalna vlada ne bi čekala posljednji trenutak da krene u rasprodaju državne imovine, niti bi čekala dvije godine da izađe pred građane s nepopularnim mjerama.
Nažalost, ova Vlada odlučila je od sebe stvoriti stečajnog upravitelja.
