Možda manjak sna bude kriv, možda neki ružan san kojeg se ne mogu sjetiti, možda to što u Irskoj u ovo zimsko vrijeme svane tek u devet ujutro, možda činjenica da moj četverogodišnji sin čim otvori oči priča kao navijen i zahtijeva toliko toga, a ja ne znam ni kako se zovem dok ne popijem šalicu kave i nisam u stanju napraviti išta, a kamoli udovoljavati njegovim zahtjevima, odgovarati na milijun zašto i kako.

Možda čak imam sasvim opravdan i legitiman razlog za svoj trenutni osjećaj besmisla – u ovoj priči je to manje bitno, više ono što se događa poslije.  

Izvučem se nekako iz toplog kreveta, navučem ogrtač i papuče i krenem put kupaonice dok moj mali egoist protestira što mi je moj posjet wc školjci bitniji od njegovog transformera kojem je tokom noći u krevetu izgubio glavu i sad jadan nije u stanju spašavati svijet…

I iako mi se u mozgu stalno vrti ona rečenica; nije dijete ničemu krivo, negdje otprilike u kuhinji dok njemu pripremam čaj, a sebi kavu, moji živci popuštaju. Udišem duboko i svim snagama se trudim ne doživjeti slom živaca dok on stoji ispred otvorenog frižidera i nije siguran što bi ovo jutro, citiram “njegova buša papala” iako svako božje jutro jede isto.

Uzme jogurt pa ga vrati nazad, uzme šunku, ja krenem rezati kruh – on se predomisli. Sad bi krekere s čijom kutijom moram izvoditi poseban show prije nego iz nje izvadim kreker: moram glumiti da je kutija Megatron (u fazi je opsjednutosti transformerima) i da me napada, a ja (dodijeljena mi je uloga Bumblebee-ja jer je žut kao i moja kosa) ga naravno moram u konačnici pobijediti i izvući od njega krekere. Da napomenem da kavu još nisam ni okusila.

I odradim ja to sve nekako. I budem ponosna što me to malo stvorenje nije natjeralo na nikakav ispad bijesa, no kako naše jutarnje vrijeme odmiče, osjećam promjenu u njegovom raspoloženju; kmezaviji je, razdražljiviji, kao da namjerno traži onu pukotinu kroz koju će se probiti do mene i natjerati me da poludim.

Pitam se što mu je, zašto je baš jutros takav, tražim način da ga oraspoložim jer je naprosto nepodnošljiv kad je loše volje.

Možemo zadržavati za sebe svoje pravo raspoloženje koliko god želimo. Možemo izgraditi zidine i zidine od pravih riječi, odmjerenih riječi, primjerenih reakcija, no ono što je u nama – to se osjeti. Ono što osjećamo – to se prenosi, to drugi nesvjesno kupe i postaju naša vjerna kopija.

Zamisli samo koliko bi život bio jednostavniji da smo svjesni svog odraza u drugima, posebice našim bližnjima. Za koliko patnji, nesporazuma i krivih odluka bi bili pošteđeni…

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.