Navikao sam na rovovsku bitku sa zagriženim dinamovcima. S njima se lako nositi, ali kvragu kako pristojnom i tolerantnom šjor Marijanu kazati da baš i nije u pravu
Šjor Marijan ima nekoliko osobina koje su visoko na listi vrlina koje cijenim. Tolerantan je, nenametljiv i nadasve pristojan gospodin. Prije neki dan me zamolio za par minuta razgovora i u uvodu ispričao par sličica iz mladosti. Kako je s prijateljima iza 'onog rata' 1948. iz Imotskoga stopirao kamion kako bi na Starom placu gledao derbi Hajduka i Dinama, kako do te utakmice nije navijao ni za koga, a nakon nje za Dinamo, jer je 'neki divljak' s tribine štakom raskrvario glavu Franje Wolfla zbog pobjede Dinama 2-0, kako danas, nakon godina provedenih na radu u Njemačkoj više i ne ide na utakmice, a umirovljeničke dane krati golfom. Ali, i dalje voli Dinamo u kojeg je učlanio i djecu i unuke...
- Dugo pratiš Hajduk, objasni mi zašto svi čelnici Hajduka upiru prstom u Dinamo, umjesto da pometu svoj prag. I nemoj misliti da ja ovo govorim jer sam dinamovac, znam ja dobro da i 'kod nas' ima štošta za pomesti. I da je Tuđman puštao Canjugi da radi što ga je volja, da je kasnije i Mamić nastavio, ali kvragu, neka u Hajduku najprije pometu ono što je ostalo iza Vidoševića, Rožića i društva, nije im Dinamo baš za sve kriv.
Moram priznati da me dobri šjor Marijan zatekao. Navikao sam u zadnje vrijeme na 'rovovsku bitku' sa zagriženim dinamovacima, onima kojima povijest nogometa počinje 1991., koji bi radije vidjeli Hajduk u drugoj ligi, nego Dinamovo proljeće u Europi, koji radije pljuju Strinića nego slave Mandžukića, a smirili bi se tek kad bi na 'tekmi repke' nastupilo svih 11 igrača Dinama u početnoj postavi, s trenerom Dinama na klupi. S takvima se lako nositi, naprosto ih ignoriraš. Ali kvragu, kako pristojnom i tolerantnom šjor Marijanu kazati da nije baš u pravu.
U pravu ste, svatko treba najprije pomesti svoj prag. Ali šjor Marijane, kako gledati samo u svoj prag, kad vam iz susjedovog dvorišta vjetar svako malo nanese gomilu smeća, a i prolaznici u crnom bace poneki otpadak – pokušao sam biti slikovit.
- Znam, znam, ali zar baš toliko - nasmijao se.
Tu me moram priznati razoružao. Puno je i previše nepravde svih ovih godina napravljeno na račun Hajduka, a činjenica je da je od toga najviše profitirao baš Dinamo, jer su oni osvajali trofeje. No istina je i da su za puno onoga što se društvu s Poljuda događa krivi oni sami. Ako ništa drugo, Dinamo im nije kriv što su spiskali milijune eura za poluigrače, pa sada nemaju ni za režije. Nisu im modri krivi ni za Shelbourne, Debrecene, Žiline..., za dugove AFISA-i, Poreznoj upravi, Šibeniku, za svađu sa Zadrom, uništeni travnjak...
U pravu je šjor Marijan, treba najprije pomesti svoj prag. I da su svi funkcioneri, treneri, igrači, navijači, pa i novinari kao on, svatko bi pomeo svoj prag i ne bi bilo potrebe zagledati u tuđe dvorište. Ali, na žalost nisu, a teško da će tako skoro i biti. Barem ne dok vjetar ne prestane donositi smeće iz susjedovog dvorišta, a i prolaznici u crnom bi se morali konačno upristojiti.
