Zamislite turističke gradove Europe, recimo, španjolske, francuske, talijanske, zamislite grčke otoke… Zamislite (ako niste bili) gradove u Toskani, gradove u Francuskoj ili Španjolskoj, da ne nabrajam turističke gradove Austrije, zamislite (ako ne možete zamisliti - proguglajte) kako izgleda turizam u škotskim gradovima. Ili recimo skandinavskim…

I da znate, Zadar ih je sve prepišao svojom ljepotom i poželjnošću. Poželjan strancu otprilike kao J. Bieber srednjoškolkama. A sad, uguglajte „pretučen turist u Zadru“ pa pogledajte što će se sve pojaviti na vašem ekranu.

Stiniva na otoku Visu je proglašena najljepšom plažom Europe.

Stiniva je nedvojbeno posebna. Po kojim je to mjerilima najljepša, nemam pojma. Ako se želite gurati sa stotinama drugih turista na maloj plaži s malo sunca (jer su oko vas stijene bivše spilje), u otpadu koje more nanese i to vas jako pali onda glasajte za Stinivu. Ali prije svakako posjetite plaže Sicilije, Sardinije ili recimo Portugala.

Zagrebački adventski sajam (zašto upotrebljavati riječ adventski, kad za advent postoji hrvatska riječ došašće, no vjerojatno bi i najvećim čistuncima hrvatskog jezika bilo smiješno reci: „došašćni“ sajam) najbolji je u Europi. Ni tu nam nema premca. Ma kakav sajam u Salzburgu, Beču ili Hallstattu, malom mjestu St. Wolfgang u Austriji, nirnberškom sajmu u Njemačkoj ili recimo božićnim sajmovima Finske. Sve je to smiješno prema Zagrebu. Očito je međunarodna komisija, oformljena od samih stručnjaka za advent, koja je posjetila sve sajmove Europe oduševljeno zaključila da je zagrebački najbolji, najljepši itd. Koji su kriteriji? Nemam pojma.

Znate li svrhu božićnih sajmova? Ne? Recimo, na božićnim je sajmovima Austrije dozvoljena prodaja samo domaćih proizvoda. Nema nikakvog prevelikog blještavila, nema stotine štandova s raznom robom sumnjivog porijekla i još sumnjivije kvalitete. Isključivo domaći proizvodi.

I Zadar i Stiniva i advent u Zagrebu proglašeni su najboljima od jednog običnog portala, genijalne marketinške mašinerije. Portal zvučnog naziva European Best Destinations organizira na desetke takvih „natjecanja“. 

Sve to skupa me podsjeća na onu samozvanu kampanju samoprozvanog svjetskog prvaka u ronjenju pod ledom (kategorija koja NE postoji) o kojoj sam pisao, Kristijana Curavića s prodajom magle, tj. bijelih zastava za najčišće plaže na svijetu. Ako platiš, dobiješ zastavu…

U Zadru će i dalje mlatiti turiste, Stiniva će i dalje biti prljava, a od „najboljeg i najljepšeg“ adventskog sajma Europe, zagrebačkog, cijenu za organizaciju, struju za tisuće lampica i ostale troškove platit će građani ovog prekrasnog grada.

I dok u lažnom sjaju najljepšeg europskog adventskog sajma (proglašenog od sumnjive neprofitne organizacije) ispijamo kisela kuhana vina, jedemo preskupe kobasice, davimo se u lažnim germknödlima iz mikrovalnih pećnica, znajte da nas je i Rumunjska pretekla po kupovnoj moći i individualnoj potrošnji građana. Još je samo Bugarska lošija od nas. No, vjerojatno će nas i oni prestići do sljedećeg adventskog sajma ili nečeg gdje ćemo opet biti najbolji.

Sjeća li se netko riječi uvijek nasmiješene Predsjednice sa svoje vlastite inauguracije kada je tvrdila da ćemo biti jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja u Europi?

Ako je mjerilo količina lososa koji će se požderati u njezinu Uredu, onda smo stvarno najrazvijeniji. I to ne samo u Europi nego i u svijetu.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

Adventske bedastoće, 2.dio

Razgovaram tako s vlasnikom jednog ugostiteljskog objekta na božićnom sajmu u Zagrebu. Kaže on:

“Ovakvu ludnicu još nisam vidio, ljudi navalili na kobasice ko da kobasicu u životu vidjeli nisu. Čast izuzecima, ali prodaje se najveće smeće. Ljudi kupuju k'o da im je „posljednja večera“. A tek kuhano vino... Neka koncentrirana pa razrijeđena kemija, i za to sve plaćaju prava mala bogatstva, pa otkrili germknödln i o njima rade doktorate ko da su najveći stručnjaci austrijske kuhinje! Jebate, s budalom je stvarno čast trgovati…“

No, kao što već jednom rekoh, smisao božićnog sajma (u normalnom svijetu) je da u zimi lokalni obrtnici malo „podebljaju“ budžet prodajući sitnice koje će si ljudi poklanjati na Badnjak. Ili možda na sam Božić. Tu se još vode diskusije – kad je onaj pravi trenutak za darivanje: Badnjak u predvečerje ili nakon što su se svi prežderali bakalar na 101 način. Ili možda na sam Božić ujutro?

Potpuna zbrka i ogrlica od 30.000 eura

Sljedeća je diskusija tko uopće nosi darove? Neki tvrde: Isus! To mi baš nikako ne ide u glavu. Eto ga, tek se rodio u štalici uz Mariju, Josipa, ovce, magarca i vola i odmah bi trebao nositi darove okolo po svijetu. Iako i tu postoji dilema, odnosno trilema, jer magarca i vola nije bilo u štalici. Oni su naknadno ušli u igru i znatiželjno zavirivali u jasle. To je vrlo jasno, jer se ni magarac, a ni vol ne spominju u evanđeljima. No, još su čudniji neki prikazi gdje nema ni Marije ni Josipa nego su samo volina i magarac. Eto.

Dakle, kad smo već kod darova, još je gluplje u Hrvata dokazano postojanje Djeda Božićnjaka. Taj nam je uskrsnuo na ostacima Djeda Mraza koji je zauvijek otišao u ropotarnicu povijesti a živio je u jednoumlju Jugoslavenskom. E taj, baš taj! Taj koji sa sanjkama punim darova i upregnutim sobovima leti zrakom i nosi darove. No, ako mislite da je to onaj isti koji se svake godine pojavi na ogromnom šleperu Coca-Cole, e brus! To nije taj iako mu je sličan ko jaje jajetu. Taj iz Coca-Cole je njegova američka inačica pod imenom St. Nicolaus. E, sad se sve zapetljalo, jer je sv. Nikola već odradio svoje nekoliko tjedana prije, a kako Ameri nemaju običaj darivanja djece za sv. Nikolu (6. prosinca) skinuli mu svetačku mantiju, malo ga potfutrali, obukli ga u Djeda Mraza dali mu u ruke volan šlepera punog Coca-Cole, pa tjeraj okolo. Jadan sv. Nikola…

Darivanje…Darivanje… U nas je još uvijek mjerilo ljubavi vrijednost dara. Novčana, naravno. Pred par godina mi je jedan poznati i prebogati Zagrepčanin pričao o rođendanu svoje sestre. Ista ga pozove na proslavi pedesetog. I nas se bogati junak odvaži i krene put Beča (gdje dotična živi), naravno s poklonom. A poklon, ni više ni manje nego zlatna, briljantno optočena ogrlica, ko za vezati napuljskog mastifa, vrijednosti oko 30.000 eura!!! Kad je vidio skromne darove koje su donijele prijateljice od kojih su većina bile rukotvorine, ali izrađene od srca, ni onda nije shvatio da je poanta u osjećaju a ne u vrijednosti.

Deda mraz i peti smrtni grijeh

Sljedeća je priča adventni vjenčić, koji se u doba onog jugoslavenskog Deda Mraza zvao: novogodišnji aranžman. Kupovali smo ga na Cvjetnom placu ali se ne sjećam jesu li svijeće bile već instalirane ili smo mi to kasnije popikavali. Četiri svijeće za četiri predbožićne nedjelje. No, i kod nas postoje starohrvatski običaji. Recimo, u Dubrovniku. Tamo je Božićni sajam počeo već 19. studenog, a trajat će do 8. siječnja. Ako zbrojimo nedjelje, ispada ih osam. Znači, Dubrovčani će paliti osam svijeća. Ali Zagreb, ko Zagreb, neće njih Dubrovnik jebati: najavljeno je da će sljedeće godine zagrebački adventni sajam trajati čak tri mjeseca, cijeli studeni, prosinac i siječanj. Uostalom, nije ni čudo kad znamo da je onaj odvratni štand sa preodvratnim kobasicama na početku Bogovićeve stajao sve do kraja ožujka. Kako su bile velike vrućine u ožujku, čak je i najpobožnijim hrvatskim katolicima postalo malo blesavo žvakanje adventne kobasice na +30 stupnjeva i zalijevanje kuhanim, bljutavim kiselišem.

I za kraj, mali podsjetnik, u ovo potrošačko adventno vrijeme:

Peti smrtni grijeh: Neumjerenost u jelu i piću. 
Ja bih dodao: I u ponašanju!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru: 

Ja sam Alan Meniga, dijete zagrebačkog asfalta na privremenom radu u austrijskoj metropoli. Bivši sam ragbijaš (iako mi je 56 godina mogao bi to i danas prakticirati) u slobodno vrijeme pasionirano fotografiram, snimam, ronim, volim brzu vožnju na morskim valovima, skačem padobranom, bavim se speleologijom i pomalo kuham. Naravno, volim jesti i o tome promišljati. Osim na blogu 'Mrcina' pratiti me možete i na Facebooku.