Slobodni pad gitarista: Kad heroj nacije dospije u bircuze...

Književnost u Hrvata, naroda ponosnog na Krležu, Šenou i Matoša, u ozbiljnom je problemu. Već dugo, otkad su se knjige počele prodavati na kioscima, a knjižare završile u sporednim uličicama. I sad imaš dva načina kako uspjeti kao književnik. Prvi je da imaš pretenciozan i karikaturalan dodatak imenu sa značenjem mjerne jedinice za toplinu. I velike grudi. Drugi? Napisati biografiju nekog poznatog i obljubljenog u narodu. Čim prije.

Prošla su već tri ljeta otkako je jedan od tih poznatih i obljubljenih bio splitski roker, gitarist, poliglot i - nogometni izbornik. Slaven Bilić bio je igračina, svjetska marka, a postao je i "najbolji izbornik kojeg smo ikad imali". Mlad, zgodan, uspješan, karizmatičan, simpatičan, inteligentan. Doista, idealan tip za idola nacije. Srušio je Englesku na Wembleyu, odveo Hrvatsku na Euro i biografije su se objavljivale u ritmu tjednika. Dobro, pretjerujem, ali dvije biografije u mjesec dana za tipa u tridesetima lijepo su postignuće. I solidno su se prodavale, Slaven je bio heroj nacije, svi su znali za oca koji je bio dekan Pravnog fakulteta, za prebrođene probleme s mucanjem, za posudbe u Primorcu i Šibeniku, kapetansku traku u Karlsruheu i tešku operaciju kralježnice.

A sve to događalo se uoči Eura 2008. Trebalo je uloviti trenutak. I kao da su autori znali što slijedi. Kao da su znali da put od trnja do zvijezda traje dugo, da vodi preko odricanja, ozljeda, teških trenutaka i velikih pobjeda. A u obrnutom smjeru putuje se bitno kraće. Slobodnim padom, najčešće.

Tri godine trebale su Slavenu Biliću da završi na dnu. Ne rezultatski, ne karijerno, nadam se ne ni moralno. Ali u očima istih onih ljudi koji su kupovali njegove biografije - apsolutno. U ljeto 2008. svi su ga obožavali. U ljeto 2011. nitko ga, čini se, više ne može podnijeti. Biliću, odlazi, dosta nam te je... I nije to nikakva subjektivna procjena, to je glas naroda. U anketama, na terasama kafića, na internetskim forumima.

Da je netko, eventualno, prespavao posljednje tri godine, dobro bi se namučio prije nego bi uspio spojiti ta dva lica. Ono koje se smiješi sa svih naslovnica zadovoljno svojim ružičastim svijetom i ono koje tihim glasom, pogleda usmjerenog u pod, objašnjava da je Pranjića morao potjerati jer mu, eto, nije pružio ruku.

I nije ovo priča o tjeranju igrača iz reprezentacije, to je samo jedan od detalja. Uostalom, neka igrač proba ne pružiti ruku Mourinhu ili Hiddinku... Ovo je, zapravo, priča o strelovitom padu kojem se ne vidi kraj. I o treneru koji će jednoga dana možda i biti pravi, vrhunski stručnjak. Danas je, međutim, samo i jedino dobra partija za psovanje u bircuzima. Svojom krivicom? Da, najviše svojom krivicom...

Poletio je previše nakon onog divnog početka, postao sam sebi previše važan. I prvi je koji je sam, iritantno odugovlačeći, odlučivao hoće li i dalje biti izbornik. Ajde, neka vam bude, ostat ću, smilovat ću vam se... A onda je krenuo u drugu rundu svoga meča s uspjehom i doživio knock-down. U kojeg su ga bacili Ukrajinci i Englezi, a odbrojavala je nacija. Ustao je tamo negdje na osam, devet i nastavio dalje. Kao da se ništa nije dogodilo. A dogodilo se štošta. Dopustio je razmaženim zvijezdama da se ponašaju kako žele, birao neke čudne tipove za kockasti dres i, najvažnije, prestao pobjeđivati. OK, nedostajalo je i malo sreće, ali i sreću valjda moraš isprovocirati. On to nije uspio.

I evo, treća runda tek je na polovici, a masa unisono pokazuje palac dolje. I traži novo odbrojavanje. Hoće li i ovoga puta ustati? Eh, to bi bilo sjajno... Da se digne i on i njegova reprezentacija, da za početak nekome zabije gol, za nastavak ode na Euro, a za kraj na tom Euru nešto i napravi. Idealan scenarij. Bilić bi opet bio lijep, pametan i dobar, četiri milijuna kritičara bi zašutjelo, izašla bi i nova biografija. Kad bi se dogodilo....

Nažalost, nešto mi baš i ne miriše na takav rasplet.