Smjena na klupi Arsenala: O Emeryu i Pepovom učeniku

Unai Emery i pitanje identiteta

Kada netko provede više od 20 godina na trenerskoj klupi, promjeni način na koji se klub vodi i uzdigne ga na svim razinama, jasno je da će biti teško pronaći zamjenu. Kako je teško popuniti tu prazninu možda još i bolje znaju oni u crvenom dijelu Manchestera. Wenger i Ferguson su klub napustili u drugačijim uvjetima, no oba kluba su se njihovim odlaskom našla u velikom problemu u pronalasku nasljednika. Emery je bivši. Dijelom svojom krivicom, ali dijelom krivice uprave. Pasivnost i jako sporo detektiranje i rješavanje problema u klubu datiraju još od onog odugovlačenja sa smjenom Wengera koje se trebalo desiti sezonu ili dvije ranije. Unai Emery svoje je ime na listu elitnih trenera stavio osvajanjem tri uzastopne Europske lige sa Sevillom. Idući korak u karijeri bio je preuzimanje PSG-a. Njegov boravak u Parizu obilježila je ona noć na Nou Campu kada je Barcelona nadoknadila 4-0 iz prve utakmice i izbacile Parižane iz Lige Prvaka. Osim toga, izgubio je titulu prvaka francuske od Monaca. Kada s onakvom ekipom izgubiš prvenstvo koje je praktički upisano kao osvojeno prije početka sezone, onda je otkaz stvar s kojom se morate pomiriti. Emery zapravo nikada nije ni bio za sredinu poput Pariza. Igrači ga jednostavno nisu ozbiljno shvaćali, svlačionicu Seville bilo je teško zamijeniti onom PSG-a, a jezična barijera bila je još jedan od očitih problema.

Danas kada pogledamo malo manje od godine i pol na klupi Arsenala, Emeryjev najveći uspjeh je onaj niz od 20 utakmica bez poraza i izgubljeno finale Europske lige. Za prvu sezone se nije činilo loše, bilo je elemenata na kojima se može pozitivno graditi i uz dobro odrađen prijelazni rok ozbiljno napasti plasman za Ligu Prvaka. Usprkos tome što je Arsenalova obrana bila „slon u sobi“, odlučili su ponovo investirati u napad i učinili Nicolasa Pepea najskupljim pojačanjem u povijesti. Tako je Arsenal postao ekipa s najvećim disbalansom između napada i obrane, priča o kriminalno lošoj obrani koja se provlačila cijelom prošlom sezonom nije riješena. Rezultat toga se najbolje očituje na slici ispod:

Još jedna bitna stvar koja nije riješena prošlog ljeta bilo je pitanje Mesuta Özila. Situacija oko bivšeg njemačkog reprezentativca je postala prava enigma, nitko zapravo ne zna što se događa s nekad prvom zvijezdom ekipe. Najplaćeniji igrač Arsenala prošle sezone je po učinku imao najlošiju sezonu u svojoj karijeri gdje je bio uključen u samo sedam golova svoje momčadi. Özil u nekim utakmicama uopće nije niti bio na klupi, da bi onda sljedeću utakmicu započeo kao kapetan, pa onda opet dugo grijao klupu. Iako su za rješavanje Özilove situacije imali dva prijelazna roka, klub je ostao pasivan i pustio da njegova negativna energija bude samo teret ove ekipe.

Ono što se Emeryju najviše može zamjeriti je činjenica da ekipi nije dao identitet, jasan sistem igre po čemu se sve najbolje ekipe prepoznaju. Promjene formacija bile su prečeste, Emery nije uspio pronaći barem okvirno najboljih 11 iako je za to imao vremena. Ako uzmemo razmak od sedam utakmica ove sezone, od utakmice u Europskoj ligi s Vitoriom do Southamptona na Emiratesu, Emery je koristio 7 formacija i napravio čak 50 promjena. Za to vrijeme Arsenal je pobijedio samo jednom, odigrao neriješeno pet puta i niz završio s negativnom gol razlikom. Za 18 provedenih mjeseci u klubu Emery nije uspio taktički usmjeriti Arsenal, Španjolac se jednostavno izgubio u konstantom eksperimentiranju. Previše je taktiku svoje ekipe prilagođavao protivničkoj, pa smo znali viđati njegove česte dvostruke promjene već na poluvremenu. No, klub poput Arsenala koji se smatra elitom ne bi trebao svoju igru prilagođavati drugome, nego bi „drugi trebali plesati kako oni sviraju“. Klub koji je nekada imao jasan sistem igre i famozni „The Arsenal way“ (Arsenalov način) izgubio je svoj identitet. Za usporedbu, Klopp i Guardiola su za isto vrijeme kao Emery imali ideju, razvijene mehanizme igre, sistem koji su kasnije nadogradili pojačanjima i na kraju napravili dvije dinastije.

Guardiolin učenik

Mikelu Arteti ovo će biti prvi samostalni trenerski angažman, usprkos tome što su bila slobodna neka provjerenija trenerska imena, Arsenal se odlučio na rizik. No, nije ovo prvi put u povijesti da tako biraju trenera. Usprkos nezadovoljstvu navijača, Bertie Mee je 1963. na trenersku klupu došao kao fizioterapeut. Ispostavilo se da je Mee prekinuo razdoblje od 10 godina bez trofeja, osvojio prvi Europski trofej, te kasnije ligu i FA kup. Tridesetak godina kasnije povijest se ponovila. Odlaskom Georgea Grahama na klupu Arsenala sjeda potpuni anonimus, Francuz koji je trenirao klub iz Japanske prve lige. Čovjek koji je došao na Highbury više je ličio na profesora matematike nego na trenera, naslov u novinama glasio je „Arsene Who?“. Arsene Wenger. Ne samo da je promijenio povijest Arsenala, nego je postavio nove paradigme u načinu treniranja, prehrani i skautingu.

Arteta danas dolazi u klub u sličnim uvjetima, bez prijašnjeg trenerskog iskustva, s najboljom preporukom da je bio pomoćnik Pepa Guardiole. Artetini i Guardiolini putevi su se ukrstili davno prije Manchester Cityja. Barcelona je dovela Artetu kao mladog talentiranog veznjaka, konkurenciju mu je pravio njegov dojučerašnji suradnik, nitko drugi nego Pep Guardiola. Pep je bio nezamjenjiv, stoga je Arteta morao napustiti Barcelonu kako bi na drugom mjestu dobio minutažu. Njegova igračka karijera nikada nije bila spektakularna, zapravo bila je solidna. Nije bio igrač koji je skretao pozornost na sebe atraktivnim potezima ili golovima, zbog Artete prosječni navijač nije kupovao kartu za utakmicu. Arteta je bio taj koji je držao ključeve igre u svojim rukama, svaki njegov potez bio je logičan i unaprijed promišljen, kao takav bio je produžena ruka trenera na terenu. Arsene Wenger visoko ga je cijenio, smatrao je da ima karakteristike vođe, bio je njegov kapetan i osoba koja razumije „The Arsenal Way“. Kada se Španjolac umirovio Wenger mu je ponudio da vodi Arsenalovu akademiju, no Arteta se odlučio pridružiti svome starom poznaniku i postati pomoćni trener Man. Cityja. Jedan od razloga zbog kojeg ga je uzeo kao svog suradnika je činjenica da je Arteta već dugo na „Otoku“, za razliku od Pepa, poznavao je dobro tamošnje prilike i nema problema sa jezikom. Osim toga, on i Pep su istomišljenici, štovatelji tekovina Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa koje su temelj modernog nogometa. Arteta je bio spona između Pepa i igrača, igrači poput Sterlinga i Sanea više puta su istaknuli kako im je pomogao u prilagodbi na Pepov zahtjevan sistem. Baš je on bio ključan u Sterlingovoj evoluciji, kroz individualni rad Arteta ga je naučio kako pametnije koristiti prostor da bi ulazio u više prilika za gol nego ranije.

Arteta je potreban Arsenalu. Ne zbog toga jer poznaje klub kao što je posao u Manchesteru dobio Solskjaer, nego čisto zbog svog nogometnog znanja i trenerskih kvaliteta koje su mnogi nahvalili. Kao bivši kapetan sigurno će imati više autoriteta nego svoj prethodnik. Arteta zna što znači igrati za Arsenal, njegovim riječima to je jedna od prvih stvari koje će prenijeti na igrače. Igrači su se žalili na Emeryjev loš engleski, kako ponekad ne razumiju poruke trenera, Arteta neće imati problema s tim. Bitna stvar za svlačionicu je ta da će Arteta morati pronaći kapetana, iako smo to ukazivali već na početku sezone, Granit Xhaka dokazuje da to jednostavno nije. Uprava će morati biti strpljiva, moraju shvatiti da se pobjedničke ekipe ne rađaju preko noći i da će za implementaciju onoga što Arteta želi trebati vrijeme. Vrijeme i novac. Očigledno je da ovoj ekipi trebaju novi igrači, ali isto tako trebaju se pokazati izlazna vrata onima koji postaju rak rana ekipe. Arteta je rizik, onaj rizik kojeg se Arsenal ne boji uzeti, baš zbog toga jer im donio toliko toga dobrog kroz povijest.